Gdje odletjeti kad nestane zraka u plućima, do kojih se visina vinuti kad je strop tako nisko. O Bože zar močvari nema kraja, zar samo krokodili mogu preživjeti. Ubij me, ali ne traži od mene da budem krokodil. Ne mogu i neću. Znam, nisi Ti taj koji je okot krokodilski toliko namnožio. Idem sad, odlazim, napuštam smrad močvare. Bar na neko vrijeme gledao bih beskrajno plavetnilo, udisao svježinu dobrote, bio iskonsko biće iz vrta edenskog. Noćas, pošalji anđela da pokaže mi put. Put popločan notama, popločan muzikom koja oslobađa sve zarobljene nade i želje.
I tad začujem prve zvuke stare slomljene gitare, violina je u notu prati, gospodin klavir isto je tu, ritam valcera podiže tijelo. Bol polako nestaje, težine više nema, tek duh lebdi poput lista.
Znao sama da će moja molitva biti uslišena. Opet je Willie taj anđeo koji mi otvara vrata Tvoje palače. Samo na kratko sjest ću za Tvoj stol i blagovati potpunu sreću. A sutra… sutra me vrati u močvaru i čuvaj me od krokodila.
Post je objavljen 01.08.2004. u 23:06 sati.