Gledam film. On i ona se ljube. U očima im vidim ljubav, u zagrljaju želju, a u svakom pokretu i dodiru sreću jer su zajedno. Mislim u sebi, to je prava ljubav. Ne razmišljam o tome da kad se ugasi reflektor, kamera, mikrofoni, i ne ostaje uvijek tako. Svatko će otići na svoju stranu, za svojim mislima, nekom drugom željom i nekim drugim poljupcima. Kako im uspije odglumiti takvu ljubav? (Naravno,ne govorim o kemiji..kemije može biti i kad nema ni lj od ljubavi). Ali ona iskra u očima, osmijeh...meni se to čini taaaaako teško odglumivim..ne mogu zamisliti jednostavno. Isto tak, ni u 100 godina ne bi mogla odglumiti osjećaj koji osjećam kad naslonim glavu na nečija prsa..ili je, ili nije..ako je..ne mičem ju,ako nije,makni se od mene!
Pitam se,samo...jel i u mojoj okolini ima ljudi koji mogu odglumiti ljubav i sreću u mom društvu..kako bi na neki način dobili svoje. Tu čak ne mislim na iskorištavanje, ni neku korist..jednostavno korištenje linije manjeg otpora. Lakše je reći- ti si moja..ne znam..princeza, nego- ne,zapravo sam s tobom jer mi se sviđa kakva si u krevetu. Štoviše, u to bi mi bilo i lakše povjerovati. Jer bi bilo u skladu sa svime.
Ne znam..osjećam se ko boca..i to tequile. Crv je u meni.
Post je objavljen 31.07.2004. u 11:03 sati.