nisam ni znala kako je grozan osjećaj kad cijeli dan misliš "a baš bi išla pisat
na blog, dok su još svježi svi dojmovi iz ovog čarobnog mjesta koji je sa stvarnim
svijetom povezan samo 3 minute dnevno, kad se čujem s mamom", i kad putem iz
kampa prema gradu čak i smisliš o čemu bi tako rado pisala, i još ostaneš oduševljena
otkrićem da je ipak moguće penjat se i mislit istovremeno, a onda dođeš u kafić
sa kompovima, uhvatiš jedan prva i skužiš da danas ne otvaraju ni ulaz na blog.hr,
opet pod izlikom da se radi o stranici nepoćudnog sadržaja. i pošalješ nekim
kretenima koji su za to kao zaslužni komentar sadržaja "????????!!!!!!!!!!!!!!!!"
jer ne možeš smislit ništa pametnije od toga - što je, zaboga, nepoćudno na
www.blog.hr?!
al dobro, tu sad ne mogu ništa, jer ovdje nema nikoga ko s tim kompovima ima
ikakve veze. konobarica nema pojma ni o čemu govorim, ni zašto psujem. a ja
svih 5 dana što sam tu nisam bila toliko uzrujana. a da se razumijemo, već 5
noći spavam na kvrgavom tlu, (sijeno koje smo postavili ispod šatora već se odavno
stislo i opet se osjete grančice i kamenčići koje smo bili lijeni skloniti),
i već 3 dana jedem samo pržene srdele, jer je to jedina hrana koju si mogu priuštiti
ovdje, a da nije sendvič, i tuširanje toplom vodom mi je samo lijepa uspomena.
a te su stvari "dio jedinstvenog doživljaja", što će reć da sam prag tolerancije
podigla na najvišu moguću razinu. i onda dođem tu i ne mogu napisat na blog
šta sam tila, i želim nekoga ubit.
a tila sam, dakle, pisat o tome kako su ovdje svi taaako krasni. evo, dok smo
se penjali maloprije, stali smo kod neke žene kupit po' kila šljiva. i žena
nam je stavila više od po' kila odma na početku, a naplatila kao po kila. i
uzmem ja iz novčanika iskopat 6kn u gvožđu, jer je već predzadnji dan, i broj
papira je masu manji od broja kovanica. i brojim marljivo i polako, a žena
se smije i kaže da tako i ona sebi istrese u šaku i broji. i složimo mi 6kn
od kovanica po 50 i 20 lipa, a onda ona zagrabi jos šaku šljiva jer smo joj,
eto, simpatične. i šta da joj čovjek kaže..
jutros sam u kampu išla pitat tipa koji radi na recepciji imaju li još današnjeg
festivalskog biltena, i zateknem ga kako ga upravo čita. veli "e, nema vishe,
ali mogu ti dat moj kad ga pročitam, dođi za minut"
nalazim se u gradu di su svi tako nevjerojatno mladi, ako ne doslovno, a onda
barem duhom, i niko se ne ljuti ako mu u ponoć pozvoniš na kućna vrata da kupiš
litru vina. kako ću se nakon toga vratit u nadrkani split, ne želim niti razmišljat.
inače, uspili smo se smjestit u krajnji dio kampa, koji smo nazvali "šumarak
skriveni" što bi nas učinilo valjda malim mevjedima. ekipa u šumarku si je dala
truda da skupe sve gajbe, daske i velike kamene po gradu, kako bi složili par
klupica i stolica di neko konstantno igra belu. očito su iskusniji u ovakvim
stvarima od arksi i mene, jer su se sjetili ponijet plinsko kuhalo i nešto suđa,
tako da se stalno kuva neka kava.
i, naravno, gitara. i još se danas pojavio jedan fascinantan lik imenom "ester"
koji je, navodno, smislio "odu ferovcima". u iskušenju sam da objavim stihove,
barem refrena, jer sam samo to uspila zapamtit, ali nisam sigurna bi li mi zamjerio
da pustim to u javnost tek tako.
i zaključno: donirala sam ministarstvu kulture 40kn kupivši dvije majce "ne
pitaj što ministarstvo može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za
svoje ministarstvo"
dobra ideja, svakako...
Post je objavljen 30.07.2004. u 19:45 sati.