Piši, briši, piši, briši...
Strašno san tila napisat nešto pametno al mi nikako ne ide.
Izgleda da me napušta moja intelektualno-mislilačka faza. (a bilo je i vrime da se «vratin doma»)
Zamislila san se malo nad nazivom mog bloga.
Bračne veze...
Iman filing da najmanje o svemu u ovoj mojoj oazi spominjem brak i subračnika.
A u biti ne znan šta bi rekla.
Volin ga i on mene voli, živciran ga i on mene živcira, grize me, grizen ga...i tako.
Pomalo ulazimo u fazu brata i sestre.
To van je ona faza čiste platonske, iskrene ljubavi, pomalog iritiranja, kako koje svađice, bez strasti afkors.
To je faza opetovanih otkrivanja istih mana + digod koje nove.
Tako san ja danas skužila kako ja ovog mog mamlaza digot triban puknut nogon u guzicu da se «makne» i napravi nešto.
Rekla san mu nase tri miseca kako nan je riknula linija jerbo mi cedeji non-stop priskaču.
Uredno je on to primija znanju.
Pa san mu nase dva miseca rekla kako mi makina za robu pušta vodu kroz pokriv, dok pere.
I to je primija znanju.
Lipo.
Samo neka on to zna.
Ma ništa meni drugo u životu ne triba, bitno da on zna za probleme koji mene muče.
Mislite da je zva meštra?
Je kaco...
Kad bi tovari zapovidali.
Svejedno, neću ga kudit, meni je bitno da on to ZNA.
Hehehe, kad rikne lipo će kupit novu...
Uvik su mi judi govorili kako san mlada i naivna i kako je sve to lipo i krasno u početku, kako cili svit izgleda rozo i toplo a kako me u biti čeka svašta samo mi oni (jerbo su fini i pristojni) to neće reć.
I ja san se uvik, tirana dalmatinskim dišpetom, branila nekim svojim principima, grizla, grebala i čupala...jerbo, koji kurac vi svi meni solite pamet, vi ste se svi ženili iz koristi i radi štumka i sve to tako.
I dan danas se ja borin i grizen za svoje principe, ne odustajen samo tako...al mi se sve više čini da u biti proničen u bit onoga šta mi judi oće reć.
Brak je na početku predivan, ka šta je uostalom početak svega lipog divan.
Onda polako umru leptirići, ugasi se oganj i strast, shvatiš polako kako jedan drugome idete na kurac i niste si dovoljni, pa ti fali neko samo tvoje društvo, pa ti fali koji god pogled sa strane koji će ti dokazat kako si još uvik «živ» (mlad i poželjan:), pa ti se nagomilaju problemi, pa te iste ne znaš kako rješit...pa se onda događa svojevrstan bjeg, kako od njega, tako i od sebe.
Kako u ciloj toj priči ostat svoj a pritom i njegov (njen)?
Kako održavat žeravicu toplom?
Koji je to tajni recept kvalitetnog i trajnog braka?
Mora li svaki brak podleć iskušenjima otkrivanja novog?
Mora li većina brakova prošetat tuđom postejom?
Zašto mi se čini da je i brak svojevrstan tabu?
Na ove mi odgovore nikad niko nije da zadovoljavajuć odgovor.
Čini mi se da ćemo to jednostavno morat sami otkrit, bez puno boli, bez puno iznenađenja i nikako po štetu onog drugog.
Ja samo znan, da ono šta je u meni, a to je ljubav (jer ne znan kako to drukčije opisat), raste iz dana u dan, sve ljepše i bujnije.
I ma koliko god svađa da se desi, ma koliko god besmislenih riči da izađe iz naših gubica, jedino na šta ja u tom momentu mislin je kako ga zagrlit i kako se pomirit.
I nekako san sigurna da, dok razmišljan na taj način, moj brak ima veliku, bilu, čistu perspektivu.
Kako ono neko reče?
Post je objavljen 30.07.2004. u 02:08 sati.