Opet onaj mail. Ovaj put sam se sama pred sobom pravila da se ne brinem, no jučerašnje buđenje me podsjetilo da ne uzimam stvari olako. Sreća da mi mala čuva stan. Ako se i puca s dečkom na mom krevetu, nek joj bude. Dečec joj je six foot five and full of muscles. Ima moderno obrijanu glavu, pa je bolja varijanta od nekog ljutog pesa i alarmnog sustava kad ste na ljetovanju. A još je iz Dugava. Ipak, ovdje i sad sam sama, a netko mi se hoće napit krvi, barem metaforički. Zasad zavaram Imbricu, kako u trenucima slave ili u ovom slučaju salonske strave, uvijek tepam svom IBM-u, razmišljajući s glupom grimasom o posljednjoj rečenici u pismu. Pa dečec ili tko već je stvarno udlu, dosad mi baš nije padala na pamet rija, jer ja sam vrit na radnom godišnjem. Tu se čak nisam ni prijavila tako da bi me tehnički neko mogal i vubit i nikom niš. Kao da mi nije dost što mi prijete da mi neće platit, da će me tužit zbog tekstova, sad me još namjeravaju i ubit, pa još neohlađenu, znate već. E sad svašta razumijem, i sado mazo i dominaciju i sklonost raznorodnim spolovima i starosnim skupinama, ali ovo. Pa što će mu mrtvac. Frka bi ga valjda bila da sam živa, možda ne bi mogao jer bi se bojao da bi ja prigovarala tehnici ili kvantitetu. Možda bi mu se i ne daj bože podsmjehnula. Koja ludnica. U kući naravno sve škripi i fućka. Nisam bila niti na plaži, a svidiš imenjakinja je otišla na neku feštu s lokalnim galebom. Njoj je to egzotično. Meni je nekak zima. Do kuhinje se čini dug put, a tako mi se pije nešto toplo. Sutra. Zatvaram Lefievrove Kronike i pokrivam se preko glave, tražeći ispod popluna prekidač stolne lampe. Vani se čuje ćuk. Vrit.
Haunted House; Vruća Čokolada, Ballantines 12 (0) star, Šlag, kakao mrvice
Post je objavljen 30.07.2004. u 23:46 sati.