Kada se sjetim da sam nekada (prije samo nekoliko godinica) bio "frajer" koji je želio dominirati u svakom trenutku, danas se kao takav više ne mogu prepoznati. Pročitah jutros Mjaukaljkin osvrt na De Marca - pa pomislih: "Gdje si bila kada je De Marco hodao po zemlji"? Uz sve vrlo lako i rado bih se vratio u vrijeme ludosti, ali me obveze sprečavaju, ali ako popizdim (a što nije daleko) dignuti ću ruke od svega i ponovno poput jahača apokalipse obići dobro utabane staze koje su usljed zaborava prekrivene debelim slojem prašine. Nekada sam bio opičen 100 na sat i tarajalo je to i trajalo - nikada kraja zafrkanciji, uzbudljivom životu, pijankama i ugodnom društvu, a odjednom rez. Zašto? Neznam. Valjda mi je taj ritam u tomu trenutku stvorio zamor, ali sada sam nostalgičar tih trenutaka i sretan sam što sam u svojoj glavi imao ispravan "rec" tako da me i uspomene na taj period života uveseljavaju. Kada čitam Mjau, uočio sam da živi ispunjen život s kojim pokusira, a to mi čini zadovoljstvo jer nema većeg veselja od samozadovoljavnja sebe iliti svojih želja. Joj koliko sam fantazija sam sebi ispunio, a jedna od najdražih mi je kada me uhvatila fantazija pjevanja i gdje god je bio mikrofon u mojoj blizini, mene je srce vuklo njemu i ja sam pjevao i pjevao, ali znate u čemu je štos - ja Vam neznam pjevati i sve to je zvučalo užasno. Ajme majko kada se samo sjetim. A da ne pišem o pijankama, tučama ili pretvaranju finjaka! Trenirao sam tajlandski box, radio kao redar, bio aktivan studentski predstavnik i bog zna što sve ne, ali o tim zgodama druge prilike. Joj što sam se raspisao kao da pišem ispovjedačku biografiju. Ajte bok
Post je objavljen 29.07.2004. u 08:09 sati.