Napokon smo se našli u idiličnom mjestašcu nedaleko od Šibenika, smjestili se i već slijedećeg dana krenuli s ferijalnim aktivnostima, koje se svode na kupanje, brčkanje, praćakanje u moru i pored toga – nešto veoma ozbiljno. Naime, plivanje.
«Gledajte, cure – nogama lupam gore-dolje, naizmjenično grabim rukama i evo me do grebena!»
«Pih, to možemo i mi.»
Istina je, mogu one. Jednako brzo kao i ja. Moje kćeri, za svoju dob, izvrsno plivaju. Sigurno se održavaju na površini, iako im tehnika disanja i pokreti ruku nisu sasvim pravilni. Ali zato nogama rade savršeno i postižu zavidnu brzinu. Uz pomoć golemih peraja, od kojih se ne rastaju, čak ni pod tušem.
«Hajde, doplivajte do grebena, ali bez peraja.»
«A zašto?»
«Zato jer je bolje kad se pliva bez pomagala.»
«Nije! Nama je najbolje s perajama!»
«Ali tako nikad nećete naučiti pravilno plivati...»
«A ja znam bez peraja! Bolja sam od vas, glupače», oglasi se nato debeljuškasta klinka iz neposredne blizine. Da, očito, nešto je mlađa od mojih cura. I nema peraje. Ali, baš ne pliva u pravom smislu te riječi. Održava se nekako, u okomitom položaju, kružeći ručicama i nožicama i diže nosić visoko gore, pazeći da ne smoči glavicu.
Moje kćeri dobace joj pogled pun gnjeva i prezira i stanu brzo kružiti oko male plutačice, poput barakuda.
«Ti plivaš blesavo! I debilno!»
E, to je bilo prilično ružno. Ali, što se može, djeca su okrutna, a mala je prva počela.
«Ja plivam bolje od vas! I moja mama pliva bolje od vaše mame – uopće ne smoči kosu.»
Stvarno, desetak metara dalje brčkala se plutačica – seniorka, dostojanstvena gospođa srednjih godina, s nešto suvišnih kilograma, ali savršeno našminkana i očešljana. Sa prelijepom frizurom, koja se ni pod koju cijenu ne smije pokvariti tokom ljetovanja.
«Hihi», nastaviše moje male zvjerčice, praveći se da ne primjećuju moje «pssst» signale, «i mama ti pliva debilno! I bedasto!»
«Moja mama je pametna! Ona sve zna!"
Moje cure se pogledahu u čudu, a onda starija izvali: «A naša mama skače bangi-đamping! I vozi motor!»
Eh, ta djeca! Što su sve u stanju izmisliti, nevjerojatno!
Međutim, mama koja sve zna ubrzo mi prilazi i predstavlja se:
«Ja sam ta i ta, bavim se razvojnom psihologijom. Moram vas dobronamjerno upozoriti da veoma griješite. Plivate olimpijskim stilom, ronite, skačete na glavu. A vaše kćeri vas gledaju. I uvjerene su da nikad neće dostići ideal koji utjelovljujete. Zato ne žele niti pokušati. Pučki rečeno: u nastojanju da ih podučite, vi im nabijate komplekse. Razmislite o tome…»
Razmislila sam. I sutradan sam ušla u more s perajama, mišićima i kolutom oko pasa.
Svi su mi se glasno smijali, uključujući i moje kćeri. Nema veze. Samo da se njima vrati samopouzdanje.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka
Post je objavljen 29.07.2004. u 00:01 sati.