Pa dragi moji to ni ja sam ne znam. Još! Pa možda i skužim ako kojim slučajem jednog dana upoznam nekog psihijatra i onda mi on objasni tu čudnu ljudsku potrebu za izražavanjem... Ne znam zašto, ali osjetio sam potrebu da nešto kažem, da ipak nešto ostene od mene, nešto za vječnost. Pošto sam još relativno mlad (23) još nisam učinio ništa što bi mi osiguralo takvu vrstu besmrtnosti, pa mislim da je ovo trenutno najbolji način, barem dok nekome ne spasim život ili sredim Bin Ladena, nađem izvor vječne mladosti ili vječnog života... i takve velike stvari. To će po svemu sudeći još malo pričekati, zato ću se ja za sada držati svog bloga. nisam siguran da ću ga osvježavati baš svakog dana, jer smo mi muškarci poznati ljenčine i ne volimo kad nešto moramo. Zato ćete na ova sitna zrnca mudrosti možda morati malo i pričekati, ali tko zna što nam donosi sutra... možda i novi nastavak ovog blebetanja...
Post je objavljen 13.05.2004. u 20:56 sati.