Zagreb je 1914. u kolovozu dobio nov ritam, koji udaraše topot četa u "štukasto-sivim" --- "štukasto-sivo" bijaše službeni domobranski prijevod riječi "hechtgrau" --- odorama i sasvim neočekivana pjesma:
Oj, hrvatski hrabri sine,
prevezi me preko Drine!
Osvećena krv još nije
Ferdinanda i Sofije!...
I nikome vidljivo nije bila ta pjesma zazorna, sve ju je fućkalo kao prije dvije godine "Onam' onamo!..." Bijeli rupčići ushićeno domahuju vojsci, zagrebačke joj gospođice pred stope sipaju cvijeće. Sve je u nekom veselom pijanluku, neodgovorno, nitko ne vidi (...) da će u velikom obračunu morati izmijeniti prve hitce upravo Hrvati i Srbi!
(...)
Rat se prvih tjedana još nije osjećao s neugodne strane, pa je isprazno blještavilo prvoga njegovog zamaha zaslijepilo mnoge kao kazališna ferija. Vojničke koračnice šire zarazu, sve stupa uz njihove zvukove: ženski svijet u gospojinske odbore, koji ispraćuju ratnike, skupljaju darove: cigarete, cvijeće i kojekakve beskorisne sitnice; srednjoškolci navlače nekakve sive odore i po tuškanačkoj se šumi vježbaju s malim puškama. Ritmu grada daje zamah i neočekivani priliv novca; velike plaće s ratnim doplacima, pripomoći ženama ratnika, i ljudi počinju uživati život --- rat je, ne znamo, što će biti sutra! Naličje je rata još nevidljivo, rijetki veseljaci dolaze do vojničkih četvrti, gdje pokraj ograda stoje povorke žena, drhtavim glasom moleći stražu da dopusti izmijeniti još jednom riječ s mužem ili sinom, rijetki vide zloslutnu materinsku suzu na rastanku.
(Josip Horvat, Zapisci iz nepovrata. Kronika okradene mladosti 1900--1919)
Post je objavljen 28.07.2004. u 13:30 sati.