Eto braćo i sestre opet kiša... a kad je kiša, `bem mu malega miša, odma sam lošije volje. Tako se baš jutros sjetno sjetim...... eeeeeeeejjjjjj..... alooooooo...... štaaaa je ovoooooo, kaaakveee looošeee miiisliii....... ajte loše misli, bježte... ajte ća... iššššššš........
anyway...
šta sam tija reć prije negoli sam skoro gadno odlutao...
Osim što imam problema sa padežima, skontao sam da nisam baš ni stoposto stopostotno oriđiđi. Malkice razmislivši, pa provjerivši utvrdijo sam da je kolega Tarzan već obradio ove dvije teme od jučer (i to mučo drugačije i bolje), a i završetak sa sunčanom kremom sam odnekud pokupio (aeaaeee...krevelj...ieeiii... očito proganjan neotklonjivim osjećajem krivnje Joe pokušava napraviti maznu, umilnu facu)... Srećimice, kolega nije zaštitio svoje umotvorine prema zakonu o zaštiti autorskih prava (iliti po naški copyrights) pa me malkice boli ona stvar oćel se ljutit, bitno da me ne može tužit... I tako, iako ću sve ovo brzo zaboraviti i nastavit se zavaravat da sam jedinstvena i originalna jedinka, sve ove nemile scene oko prepisivačine i mažnjavanja tuđih misli plod podsjetiše me na jednu SF priču (mislim, neću sad ić u detalje, šta bi vi, pa nije moja priča...).
Da skratim (i maltene unakazim) skoro pa predugu priču. Davnih dana, oko 2167 godine, dva dobra prijatelja su imali bend. Iako je jedan bio iz Japana, a drugi iz Zimbabvea (dok su ostali članovi benda bili isto sa svih strana svijeta, razbacaniji od đubreta po vinogradu), zahvaljujući modernoj tehnologiji (neka virtulna sranja i štatijaznam holo-tehnika) svaki dan su dobro prašili i svaki dan bi na probe u holo-garažu došli s novim pjesmama. Te i takve pjesme bi onda poslali na neki onlajn kompjuter koji bi im utvrđivao postotak originalnosti tekstova i glazbe. Ka dotad se već pun kufer stvari napisalo, pa je ka baza bila biti originalan, za razliku od današnjih dana ;). . Taj put (u toj priči) ispalo je da je tekst totalni plagijat (mada kako nešto može biti plagijat ako nisam znao da postoji, hm...), a glazba je 37% oriđiđi. Anyway... budući im je to bila već jubilarna stota odbijenica od originalnosti, njih dva su se samo šeretski pogledali (to se s tom tehnikom može čak iako si ti u Nikaragvi, a on u Svazilendu)), popili negaziranu coca-colu, spremili holoinstrumente i otišli ća, ovlaš se pozdravivši, ka vidimo se sutra u isto vrijeme... možda sutra bude više sreće...
A zajebancije...
Tako sam i ja, razmišljavši par milisekundi (ko oni onlajn kompjuter), skontao da su mi tekstovi oko 24,3% oriđiđi.
A brate mili, šta ćeš (šeretski se Joe pogleda u ogledalo), ispije gutljaj prve ranojutarnje kave bez mlijeka (jel mu se nije dalo ić u dućan), i ugasi kompjuter... možda sutra bude više sreće...
Post je objavljen 27.07.2004. u 09:38 sati.