I ovog ljeta odlučili smo krenuti na more. Rano, ujutro. Ustajemo u 6, utrpamo stvari u gepek i budimo blizanke. Ako ne uspijemo, nosimo ih usnule u auto i pičimo bez zaustavljanja do Šibenika. Tamo preuzmemo ključeve, ubacimo stvari u stančić i u podne smo na plaži. Super.
Zaista, probudili smo se skoro prema planu, u 7. Nakon što smo primijetili da ne možemo disati. Jer su cure sjedile na našim glavama i vrištale: «Mama! Tata! Dižite se! Idemo na more!!!»
Do 8 smo se ispljuskali vodom, odjenuli i ubacili torbe u prtljažnik, hopla!
I još samo da uzmem bilježnicu za svoje črčkarije, koja je ostala na polici u radnoj sobi. I krećemo.
Dakle, potrčala sam uz stepenice, u letu otvorila vrata i energično poskočila s namjerom da ispruženom rukom, u skoku, dohvatim tekicu koja strši na rubu police. I bila bih je zacijelo zgrabila da u tom trenu polica nije pala sa zida.
I što sad?
Bože moj, sve što stoji – može pasti. Kuće se ruše, čak i neboderi, osobito kad sretnu avion pun kerozina. Pa zar je čudno da tu i tamo zvizne poneka polica? Čak i ako je veoma lijepa, od punog drveta, u etažama od poda do stropa, krcata debelim knjižurinama i uokvirena krasnom crveno lakiranom metalnom armaturom. A ova je učvršćena uz zid prst debelim vijcima, takvima koji jednostavno ne smiju popustiti. Nisu smjeli, nisu!
«Mama! Što si to napravila?»
«Nisam je ni dotakla, časna riječ!»
Mlađa blizanka podari mi prodoran pogled i prijekorno zavrti glavom.
«Vidjela sam kako si skočila i…»
«Skočila, ne skočila, nema veze. Vijci su popustili. Valjda nisu bili dovoljno čvrsti. Osim toga, morala je pasti, takva joj je sudbina.»
«Što je sudbina?»
«To ti je – da smo se tata i ja probudili na vrijeme i da smo krenuli u cik zore, polica bi se isto srušila sad, u 8 i 10. Jer joj je suđeno da završi karijeru na današnji dan, u ovo vrijeme. I nemoj me pitati što je karijera…»
«To je ono što se radi za velike novce.»
«Više – manje. Zapravo, životni tok, put. I kad smo već kod puta, moglo se, kažem, desiti da budemo na putu. A polica bi pala u zaključanom stanu, iza zatvorenih vrata…ovako», lagano zatvaram vrata, «…a mi bismo se vozili prema moru i ne bi imali pojma…I popodne bi se već brčkali u moru. Lijepo, ha?»
«Cccc, mama, mama!» Vrtjela je prijekorno glavom starija blizanka. «Ne možemo otići i ostaviti takav rusvaj.»
«Seka je u pravu, mama. I ti nama uvijek kažeš – da nered treba pospremiti, zar ne?»
Da, tako ja kažem, tko mi kriv? Kad ne pazim što brbljam pred djecom.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka
Post je objavljen 25.07.2004. u 23:09 sati.