Eto nas opet nas troje, Joe, žuja i kutija puna elektroničkih pizdarijica u sebi. Ista meta isto odstojanje. Grad prazan, kao i glavuša... Taktika je jednostavna: pobijedi svoje ovisnosti tako da pretjeruješ i pretjeruješ i fuckin pretjeruješ s njima, sve dok ti se ne zgade. Tako sam se ostavio i cigareta…
Istinita priča. Satravao sam se (ja i gro sličnih idiota) iz svih oružja četiri dana na jednom mondenom jadranskom otoku, na kojem je mala piva dvejest kuna (majčicu im pohlepnu…). Šou program cijeli dan, a oko tri sata sna dnevno. Onda krešendo... zadnju noć nisam niti spavao, jer fuckin trajekt ide iz Starigrada (ajme sad sam se izdao, sorry BigMamma tvoji su, al kad su pohlepni, šta ćeš...) i to u šest ujutro, i drito na svadbu u Makarsku (svadbe su Joova sudba), peri-deri do jutra. Pa sutradan u Zagreb. Joe nakon toga biti tjedan dana bolestan ko pas. Tjedan dana postiti od cigareta i ostalih zala. A brate mili kada sam moga tjedan što ne bi i dva, pa mjesec, pa dva…
Tako ispada da ne ločem ko svinja i ne pržim oči, nego se u biti ostavljam alkohola i kompjutora.
Anyway…
Šta sam vam tija reći prije negoli sam odlutao.
Danas me neka nostalgija vata oko srca. Milo mi je, a opet nije. Palo mi je napamet ćunće moje malo, zlato tatino, cvrčak, zlatokosa part two, slatkiš, bombon, prase malo slatko - Lucija…. Velike, pametne, smeđe okice - blesasto tele tatino. Iako iz objektivnih razloga provodim manje vremena s njojzi, nekako vam mi imamo svoj šašavi, djetinjasti svijet (hm...ona ima opravdanje, a koje je moje). Pa si nas dvoje pričamo pričice (Pepeljuga u Nevjorku, Pile miško, Šrek po naški…). Pa onda ja nju nešto učim, pa onda ona mene… Iako je još vrlo mlada, vidi se da je lupita mokrom krpom po glavuši. Zajebant mali. Naivko smotani – na ćaću (a stvarno je). Moš je na sve nagovorit, nema mjesta na koje se nije opizdila, nema načina na koji nije opleušila, stola s kojeg nije nešto srušila. Stalno neka šega oko nje… a opet dobrica. Majku sluša kuco (ko i ja), ali nedao Bog da ja podignem glas na nju – suza suzu goni (zar i ti oče brute varijanta).
Tatina plačipizda.
Eeee, nisam ja plačipizda… (suza suzu goni…)
Ako nisi nemoj plakat…
Eeee baš hoću… (suza suzu goni…)
A plači onda – plačipizdo.
Nisam ja plačipizda… (suza suzu goni…) i tako u nedogled.
Ne bi čovjek vjerovao, s tri godine je plivala, s četiri čitala i pisala (a stvarno je nismo forsirali, časna pionirska), a sad uz sve to vozi i bicikl.
Pa kad je pitam jel padne kad s bicikla kaže: Ponekad da, a ponekad ne. A brate mili u tim godinama je i s bicikla padat normalna stvar…
Ajd, idem sad nešto pojist, ne valja tugovat na prazan stomak...
Post je objavljen 25.07.2004. u 16:59 sati.