Bia je danas sprovod.
Još jedan događaj koji pokazuje razlike u mentalitetu, običajima, tradiciji.
Ja se još uvik ne mogu pomirit s činjenicom da se ljudi u ovom kraju pokapaju u golu zemlju.
Stajala san tako nad tom rupetinom i tek su mi tad potekle suze, u potocima.
Plakala san od tuge jer je nema a i zato jer će je bacit u tu blatnjavu, izgnječenu rupetinu, krcatu vode (a ni kiša baš tome, danas nije išla u prilog), jer će se za par miseci sve skupa unutra raspast, sagnjit i ka uspomena na tu divnu, veliku ženu ostat će samo pokoja kost i komad vešte.
Kod nas se na moru ljudi pokapaju u betonirane grobove koji imaju police u grobu a na vrhu kamen (brački, ili votever).
Meni je to nekako dostojanstvenije, ne tresnu te u onu rupetinu nego te lipo polegnu na kamen i to je to.
Kraj.
Tu se onaj veliki buket koji se drži na karsilu (lijesu) ukapa zajedno s pokojnikom, kod nas se taj buket stavi na vrh vijenaca ka najlipši.
Kod nas se misa održava prije pokopa, tu nakon.
Različiti smo u tri pičke materine.
Ka da nismo u istoj zemji, pod istim suncem.
Brat od pokojne je pročita nekrolog.
Je da je iša do stoljeća sedmog i do bitke na Neretvi, al bit je pogođena, rasplaka je sve koji do tad nisu plakali.
Usput je spomenua da ju je njena bolest dovela do vječne smrti.
Tipfeler ili samo feler, nije bitno.
Pop je očito osjetio veliku potrebu lamentirat na propovidi (na misi) upravo o toj rečenici.
Citiram:
"Čuli smo na ispraćaju kako je rečeno da je A. sad došla do vječne smrti.
Osjećam potrebu ispraviti taj navod i reći kako katolička crkva ne zagovara vječnu smrt, već zagovara i vjeruje u vječni život.
A to što vi kažete su vas 45 godina učili oni koji nikad nisu vjerovali u boga i crkvu."
(bilo je toga još, al matere ti, nisan ga već ni slušala, u mislima san vidila svoju i muževu nonu kako GORE igraju na karte i smiju nam se ka blesave)
Šta reć na ovo?
Sva srića da dotični, koji je isti tekst i napisa, nije bia u crkvi jer bi tu bilo svega.
Na kraju mise, iza onoga "idite u miru" "V E L E Č A S N I" (pročitajte s totalno posprdim izgledom face, molim) je ispalio slijedeće.
Citiram:
"Bez uvrede, ništa osobno, ali imam potrebu skrenuti pozornost nekim nazočnim članovima da pripaze na svoje oblačenje jer ovo ipak nije plaža."
Tu se referirao na mene jer sam bila u majici na špaline (šta mogu kad nema nijednu crnu majicu kratkih rukava).
Ne moram ni reć kako sam dok sam umirala od srama, bespomoćno pogledom tražila supatnika, žrtvu kojoj se možda vidi kolino ili joj je ne-daj-bože izvirila sisa.
Nikog sličnog nisam vidila, a moju jezičinu, (koja je sama iskakala iz usta tako žarko želeći spustit to debelo, nažderano, masno, oznojeno prase na zemlju) jedva sam nekako zadržala unutar usne šupljine.
Tiho sam, pri kraju mise, šapnula mužu neka me zapamti kako pobožno klečim u prvom redu, jerbo je to zasigurno zadnji put da me vidi u toj pozi, u tom redu, u toj instituciji.
Više o mojoj vjeri i mom mišljenju o crkvi čut ćete kad smirim strasti i kad se sama sa sobom, u miru, oprostim od drage, pokojne stare bake.
Želim iskoristit ovaj virtualni prostor i zahvalit se mojoj Cybergirl za čuvanje sina danas.
Spasila si me, hvala ti od srca.
Post je objavljen 24.07.2004. u 22:50 sati.