Mala je razlika između onoga što mi stvorimo i onoga što je stvarno. U biti, toliko je velika da je pre mala da bi je mi primjetili... Ponekad se ništa ne ćini stvarno. Podstaviti si pitanja koja nikad nebi mislio da ćeš se pitati, a onda se pitaš zašto i preplavi te bezgranićan osječaj deja vu. Truditi se oko nepotrebnog se ne isplati, jelda? Možda samo da opravdaš svoje stavove. Dali je pisati na blogu nepotrebno? Jao, ćitajuči sve te postove shvatio sam da nemam opravdanja pitati se kako je sve ovo nasrljalo na mene, pa ja sam to htjeo! Rekli su da paziš što želiš... Još uvijek nisam siguran dali želim paziti... Apsurndo je to, sponatanost. TO je kao suza, koja se skoro pa od nikud ne stvori i krene na svoj put dolje po licu. Ako nešto želiš, onda to nije spontano? Sve je spontano, i to nema veze sa romantikom. Svaki pomak kazaljke na satu je spontan, a ćak i pokvareni sat pokazuje točno vrijeme dva put dnevno. Pošalji poruku pošalji poruku pošalji poruku! Nazovi je! Napravi nešto! Ne, nemoj, nemoj ubrzavati, sve ima svoj tempo. Jebeš tempo! Žečiš ju, uzmi ju! Ona nije paketić žvakača! Pa potrudi se! Nemoj samo sjedit, napravi nešto! Gle, ne želim ostaviti loš dojam! Ti ne želiš napraviti NIKAKAV dojam! Želim! Pa onda ga napravi! Nazovi ju! Ne, ne mogu... Možeš!
Bok, mogu ja sjesti sa tobom?! Što ćitaš?! Kako se zoveš? Imaš vrlo ljepe oći. I eto ga, poljubac...
Bok, ja sam zaljubljen u tebe! Ups, eto ga, another one bites the dust.
Danas ziher nemogu ništa, nazovi je sutra!
Kako sereš...
Post je objavljen 24.07.2004. u 00:45 sati.