Neki ljudi dijele vrijeme, apstrakciju o konačnosti, na vrijeme prije rata i na vrijeme poslije rata. Neki vrijeme dijele na mjesece, dane sedmice, godine. Neki vrijeme dijele na prije ili poslije operacije nekog od svojih organa. Neki na vrijeme prije i poslije Krista, pa na vrijeme prije i poslije Islama, na vrijeme prije i poslije rođendana, ili na vrijeme prije i poslije ženidbe... Neki, vjerujem dosta ljudi ovdje sem nekog od ovih podjela vrijeme dijeli na prije i poslije konektovanja na net, i vrijeme prije i poslije posjete nekom blogu. Na nekim se blogovima dosta toga nauči pa je vrijeme poslije posjete njemu ispunjen trenucima da si nešto saznao. Međutim, dosta se puta zna desiti da se nakon posjete (upotrijebit ću jučer naučen glagol) čovjek strmopizdi u nigdje. Pokaje se zašto dopusti da se ti kilobajti pohrane u Temporary internet files, i zaključi da na neka blogovanja ne treba svraćati!
Vrijeme je realna stvar iako nesaglediva ostavlja čovjeka na zemlji, ne dopušta mu u saradnji sa gravitacijom da se vine u nebessa. Pokatkad ljudi zanemare tu realiju pa čeeesto visoko polete. Ne bi to bilo loše da nema one: "Ko visoko leti obično nisko pada!" Uspio sam se othrvati danas od rodice. Ne da mi cura da idem kući, pa me štipa, čupa vuče... Doći ću rekoh, kad smisliš nekinovi glagol, nešto poput onog jučeranjeg. Odmah je pomenula, iako meni nije nimalo stran, pridjev NENADJEBIV. Ima vremena kad je čovjek nenadjebiv, ima kad ga svi jebu - ko stigne. Ima ljudi koji to rade cijelog života - čekaju žrtvu, udovicu, pubertetom protresenu djevojku, ženu zasićenu svojim mužem... I cijele sate, nenadjebivi, potroše u društvu raspravljajući o svojoj nenadjebivosti. Takvih ljudi znam nekoliko, i zanimljivo svi od reda su svjesni da ih u intimnim trenucima, u trenucima samoispitivanja pred san, dočeka ta misao o svojoj prljavosti. Zanimljivo... Sve je u vremenu - trče ljudi da što više po*ebu jer valja umrijet, a kad umreš niko ne spominje, nijedna religija, da ćeš na onome svijetu moć *ebat. Je l' ko o tome razmišljao?! E, ja jesam, očigledno. Nigdje se ne govori o tome, ali zato ima bezbroj pasaža o rajskim potocima, izobilju voća, cvijeća i hlada... Nigdje nema taslačenja! I, onda, nije teško zaključiti da je famozni ideal nenadjebivosti općeprisutan i uopćeni cilj. Tako eto, ja svaki dan po neku novu leksemu čujem od svoje rodice i ovdje podijelim sa vama... A za izjavu moje bivše cure na telefonu da mi je glas jebozovan ovdje neću ništa sem ove rečenice kazati!
Post je objavljen 23.07.2004. u 16:28 sati.