Moja majka pravi blesavo dobre hurmašice... ima običaj da u njih stavi kokos, jer im to da neku čudnu aromu. Mada ma koliko se ona trudila da ih načini perfektnim i po mom ukusu, ponekad joj (kao danas) malo prigore s donje strane...
Čudan način za započeti priču, ali ja uglavnom i funkcionišem na taj način. Interesantno je to kako te hurmašice, nevjerovatno podsjećaju na ljude... Tako predivne, privlačne i sočne (nemojte tripovati da je ovo odjel erotske priče), a kad ih već zagrizeš i počneš jesti, a ne samo posmatrati, skontaš da zapravo onaj donji, zagorjeli dio nisi ni primjetio. Čudno, zar ne... baš kao i ljudi.
Danas sam lutajući po gradu naletio na lika kog sam upoznao negdje, prije jedno dvije, tri godine na regrutaciji. On, gitara o ramenu i note u ruci koje smo prije par mjeseci tražili po gradu cijeli dan da kupimo. Posebna priča leži oko njega samog, ali zanemarimo to... Imali smo mi neke faze i etape druženja, od čisto luzerskog nivoa tipa - visenje po klupama grada i lupajući isprazne priče, do onih dubioza tipa "svi ljubavni jadi male Nevene". U tom vremenu davno prošlom, ode on u vojsku, a ja svoju odložih zbog tamo neke škole. Prošao je mjesec, dva, tri... mic po mic dođe i on s vojnog roka. Ponovo izlasci, priče, a one sad obogaćene pričama iz vojske, a svaka druga tema egzistira u polju izvan heteroseksualnih nauka.
Bilo je tu priča i priča, ali one ostaju za nas, jer što je lično - lično je, ali ipak kad vam neko priđe i kaže "mislim da ti znaš više nego što govoriš" neke stvari očito postanu jasne. Interesantno je kako moje nevinašce i dobrica, dobi vražje roščiće, poče da obrće teme o kojima ne bi ni mislio da ima pojma. U tom momentu zagledam se u njega shvatim da je predhodna procjena imala dvije greške: subjekat procjene sam bio ja, a od "nevinašceta" ostade samo "N", tako da je konačna dijagnoza glasila "naivčina" - pa naravno i to sam ja...
I sretnemo se danas sasvim slučajno, nakon nekih mjesec - dva nekontaktiranja, naravno s njegove strane i tu počinje priča "Drago mi je što te vidim, nemaš pojma kako me je ovo oraspoložilo...". Ma mislim, kako da ne. Volim kad mi ljudi kojima je "stalo" do mene lupaju gluposti kad ih sretnem neplanirano. "E, ušuti molim te, možeš prepljunuti do moje kuće (ako je pogodan vjetar), ali te nema mjesec dana...". Naravno, tu pada obećanje da uskoro dolazi da izađemo do grada i da se ispričamo kao nekada. Čisto me zanima, koliko će vremena ponovo proći pa da se vidimo... čisto sumljam ni da će biti uskoro, a ni da će biti na njegovu incijativu... vjerovatno ponovo puka slučajnost... ali...
Vratimo se mi onim mojim hurmašicama. Nije da nešto posebno očekujem od nekih ljudi, ali mislim da je ponekad poželjno se javiti, čisto radi reda... no dobro, mnogo je 11 pfeninga za poruku, ili ne daj Bože još i nazvati nekog. Ali nije sve tako loše... sad ću do grada, a usput ću vidim onog golišavca pored puta, a nakon toga kafa s jednom od najvećih lujki moga grada i trač partija uz kafu, jer nismo se vidjeli cijelih mjesec dana, a ona je vjerovatno ponovo u nekoj depri, tad obično i zove, a tad počinje serijal emisija "Terapija dana".
Naravno, broj emisija je direktno proporcionalan sjebanosti dotične persone. Do sledećeg čukanja po tastaturi, vozdra!
Elvina, nadam se da se ne ljutiš što sam tvoju fotku stavio gore... ako je problem... ću maknem...