Sinoć je baš bila neka večer za egzistencijalna pitanja i odgovore. Valjda je bilo previše vruće, pa su nam svima počele "fumade" u glavi. Inače je poznato da volim debatirati i volim postavljati pitanja koja nemaju odgovore, čisto zato jer me zanima način na koji ljudi razmišljaju.
Sve je počelo ugodnom šetnjicom uz more sa boljom polovicom, gdje sam primijetio kako se čovjek lako okrene bliskim guštima poput kupanja, kartanja u hladovini, večernje roštiljade itd. Logično je da se tada čovjek opusti i da ne razmišlja o životnim pitanjima i pitanjima čitavog bitka. A mene baš sinoć puklo neko suludo razmišljanje o stvarima koje su pomalo nedokučive.
Prvo sam sa mula (mostića) gledao u nebo, diveći se kristalno jasnoj slici nebeskog tepiha ukrašenog zvijezdama, jer to je slika koju u metropoli nemam prilike vidjeti. I onda počnem naglas razmišljati o svemiru i priupitam bolju polovicu sljedeće: "gdje stoji svemir?" Zemlja je u Sunčevom sustavu, pa su tu razni drugi planetarni sustavi i galaksije, te nedokučiva svemirska prostranstva. Ali gdje cijeli taj svemir, koji se navodno konstantno širi, stoji?
Možda u Guliverovom džepu? Imao sam tešku napast nazvati Stephena Hawkinsa i debatirati o tom pitanju, ali baš mi se negdje zagubio njegov broj mobitela ...
Nakon što su mi dvije Coca-Cole rashladile mozak, prebacio sam se na Jeger u ugodnom društvu još jednog para, a razgovor je ponovno stigao do teških tema. Počelo se razglabati o odnosima muškarca i žene u vezi i postavilo se pitanje što je najvažnije da neka veza uspije. Muški sugovornik je kao iz topa odvalio da je samo jedna jedina stvar bitna - ljubav. Nasmijao sam se na tu izjavu i izvukao sam iz naftaline misao Luke Paljetka, koju danas mnogi rabe - "ljubav je vječna dok traje". Ljubav je krasna, ali ona je poput tona na televizoru - nekad je pojačana, nekada je smanjena, a nekada je na mute.
Kaže meni frajer da ljubav može biti jedino bezuvjetna i nikakva drugačija, jer u suprotnom nije ljubav. Tada se njegova bolja polovica počela smijati, pa sam već počeo sumnjati u to da iz njega govori tečnim jezikom Jeger, ali on je ipak stao u obranu svojih tvrdnji. Žene su počele filozofirati da ljubav nije bezuvjetna, jer ljubav polako nestaje ako druga strana ne vraća jednake impulse. Zatim su počele navoditi kako se ljubav uči, jer je ljubav proces koji počinje nesvjesno, a ne završava nikada. Pustio sam ih da debatiraju a ja sam blenuo u obližnje stablo zaključivši da je žene i ljubav teško dokučiti, te da bi lakše pronašao odgovor na pitanje gdje svemir stoji, koje me intrigiralo par sati ranije. U usporedbi sa ljubavnim pitanjima, pitanja o bitku i svemiru čini se dječjom igrom.
Post je objavljen 22.07.2004. u 13:06 sati.