Stvarno sam mislil da sam ovo ostavio iza sebe, godinama iza. Ali nisam. Isti sjebani pattern nerazuma, isti sjebani pattern kaosa. Iste jebene razbacane misli mojih sugovornika kao sto su moje, samo u drugim smjerovima. Kak zaboravit godine užasa i sranja? Kak jebote? Kak kad te svakom upucenom izurlanom izvrištanom rečenicom udre u jebenu glavu i poklope ko onaj jebeni 16 tonski uteg? To nisu samo uvrede. Kako previdjeti da je neko potisnuo 15 godina života? Kako ne sumnjati u isto to kod sebe onda? Isusti, meni niš više nije jasno. Znam da me glava boli onak, ko da ce se rasprsnut. Nije to uobicajena glavobolja. To je ova priglupa epi glavobolja koja zapravo ne boli, nego imas filing ko da ti je neko metnul prenapuhani balon u glavu. I nemrem pricat sad. U picku materinu. Nemam puno slika iz djetinjstva. Ne onih iskljucivo lijepih. Stvarno nemam. Pokusam se sjetit i pokusaj mi presjece slika nas kak bježimo. Zajedno. I to je jedini image zajedništva koji se meni vrti u glavi. Zajednicki jebeni bijeg. Bilo je i onih kad sam bio sam. Bilo je i onih kad smo neki drugi mi bježali.
A onda su došli momenti kad se nije moglo bježat. I ne znam zašto, onda sam bio kriv za neki kurac isto. Ja nisam jebeno malevolentan lik. Bilo ih je. Ali ja nisam. I samo sam se saginjao prema jebenom podu i pitao zakaj se ovo događa. Fizicko sranje. Emocionalne ucjene. Želim vjerovat u obitelj. S druge strane ne vjerujem da to uopce postoji. Ne znam kaj pisem sad. Nemrem pricat. Ne znam jebote. I onda jebem mater onima koji ne razumiju neke stvari. Kako ti usade obrnut sustav vrijednosti kontradikcijom rijeci i dijela. Pa malo obrnuto. A ti gledaš i niš ti jasno. Pa dobiješ po pički malo. I dalje ti niš jasno. I godinama kasnije ti i dalje nije jasno. I ista stvar. I koji kurac se događa. I onda se samo zatvoriš i to sjebano pitanje ti je u glavi i izolira vrištanje izvana. Ali dopire. Nekak ipak dopire. I svaka tvoja reakcija je bumerang.
I onda zoveš drage ljude. Fali ti komunikacije, fali ti neko da te razumije, da makar poprica s tobom. Ali razgovori su skupi i ti nisi bitan koliko je bitan račun. I nitko nema vremena, ne bi te nazvali. I tada ti je jasno da si im bitan samo kada si potreban. A voliš bit potreban jer je to svojevrsna potvrda vrijednosti. No, kada ti trebaš, nikoga nema. Ali uvijek se vracaš tim istim ljudima koji za tebe nikad nisu tu, jer nemaš druge. Naucen na mazohozam kroz godine, nastavljaš ga prakticirat i dalje...i dalje...i dalje. I znaš da ne postoji osoba koja bi za tebe ucinila nekaj kad si sjeban, sam i kad ti je teško. Nema je. I onda taj moment prođe, a ti nastavljas pricat o «prijateljima» i ljudima kojima je stalo. I znaš da si jebeno lažeš, ali kako drugačije preživjet dan? Kako ic dalje znajuc da sve fakat boli kurac? Nemoguce. Tak valjda klinci zabriju na one imaginarne prijatelje. Ja brijem na prave ljude koji su imaginarni prijatelji. Prijateljstvo isto ne postoji, kao ni obitelj. A vjerujem da cu ovih dana finalno saznat da je i ljubav laž. Bar meni. Ko ga jebe. Sisat cu kitu sloniću pijanom od fermentirane voćke.
Post je objavljen 21.07.2004. u 21:35 sati.