U četiri ujutro je mama nazvala i mrtvačkim glasom od kojeg sam protrnula, rekla da je tata imao infarkt i da je u bolnici. Glasno me odgovara od dolaska ali tko bi joj još sad objašnjavao da vrag kaka na veliki kup. Već prije pet pospremila sam kuću, tuširala se trideset sekundi i oblačila tri minute. Pobacala sam stvari u gepek, i u 06:01 popila kavu stoječki ispred Burina pa krenula polako prema odvojku koji cestu vodi na glavnu prema kontinentu. Sjetila sam se svih životnih razočaranja koja su me gotovo dotukla, nije ih istinabog bilo osobito puno, ali neka od njih i danas ne mogu progutati. Najmanje od svih je bilo u gimnaziji kad sam frajeru u kog sam bila zatelebana zakasnila na sastanak, a ovaj nije gubio vrijeme već je skočio za vrat nekakvoj maloj koja je tamo slučajno našla. Kako sam se jadno osjećala! Drugi put je bilo kad sam zbog mumsa morala ostat doma, umjesto da odem kod prijateljice na rođendan za koji su najavili moju najdražu Charlotte tortu, no najveće je svakako bilo kad je jedan kreten pred mojom kućom namjerno gazio cvijeće i uživao u tome kako cmizdrim, a moj stari je bio na poslu i nije mogao doći čak i da je htio na vrijeme jer spomenuta je spodoba nestala i prije nego li sam uspjela počela vikati. I danas mu pamtim to znojno lice i kako grize donju usnicu i jedno oko drži poluotvorenim dok ružnim cipelama drobi vrt koj sam imala. Tko zna, možda je i bolje da tata nije bilo u blizini, jer vjerovatno bi samo slegnuo ramenima i rekao, tako ti je to Hana, već si velika, ima svakakvih ljudi. Baš dok sam o tome razmišljala, mama me opet nazvala. Nije infarkt. Čir. Mala razlikica. Jupica. Već sam pred Zagrebom. Nemam sitnog za naplatnu. Izgubila sam torbicu s dokumentima. Za ne vjerovat.
Falce Alarm; Starbucks u kartonu, bočicu Charettea u nju naliti po putu
Post je objavljen 19.07.2004. u 20:09 sati.