Cijeli dan sam čekala poziv o kojem mi ovisi budućnost i naravno da mi je godišnji morao bit brutalno pokvaren. Čitav dan sam radila kojekakve bedastoće, jer bi se živa pojela da sam iščekivanje na produljenje usluga morala čekati na plaži. Pofarbala sam rukohvat na stražnjoj terasici, oprala zagorjelo suđe koje se paca već dva dana, obrislala prašinu s bojlera, zalijepila pepeljaru razbijenu prošli tjedan koju je mama donijela iz Venecije pa molim boga da ne skuži što sam joj priredila, bacila sam smeće, pozaugala auto, pospremil krevet, promijenila vodu kornjači, dezinficirala umivaonik zakrčen nusproduktima depilacije, obrisala pločice u kupaoni i pokušala izvući staru kramu iz ostave, za koju se stari svako ljeto kune kako će pobacati prije nego na mene dođe red za odmor. Popušila sam pola kutije do podneva, razmišljala o cugi pa isto odgodila do iza šest kad sam se nabrzinu razvalila od žestice, no za dva sata došla k sebi kao da ništa nije bilo. Usprkos mom blaženju alkoholičarskog osjećaja krivnje arbajtom, novi posao nije naručen. Slušalicu sam bacila kroz prozor gdje je azavršila na istom ružmarinu na koji sam se i sama srušila neki dan. Ako se sad ne onesvijestim, neću više nikad. Vani i dalje gnjavi dizelaš. Jedva sam se prisilila sjesti za stol i završiti započeto.
Requiem; Ramazzoti, Balzam, zaliti s Moetom
Post je objavljen 17.07.2004. u 18:07 sati.