Ostavio je voće (kompot, hošaf), pošto je popio preko litar te tekućine. Rekao djevojci da mu je krivo zašto mu ne šalje češće SMS-ove jer uzaludno zagleda u displej svog sony ericssona. Čita poruku koju je upravo od nje dobio: "ti se samo svađaš sa mnom! Zašto se svađaš?" Pita se zašto ne može da nađe prave riječi koje bi pogodile odgovoru na prethodno pitanje. Pogled mu bježi na pod. Ali ni na pod se nisu prosula slova, pa da ih sad odabire, slaže, konstruirajući kao s Oliverom Mlakarom (Brojke i Slova) najprihvatljiviju/e rečenicu/e. A onda pokušava da smetne s uma, da izbriše iz MENUa opciju da se nje zasitio, da mu je dosadila ta cura. Bez ikakve analize, dekonstrukcije prelijeće preko te opcije, ne utvrđujući da je ona ispravna ili ne, odlazi na mjesto u sjećanju, vadi detalje i ustvrđuje: "Dakako da je volim i da mi nije dosadila, i ne samo to - ne želim da se svađamo!" I onda ni pobjednik ni pobijeđen, nastavlja ispuštati dim prema zvijezdama, utvrđujući da nema gore idile od ove njegove i da nema veselijeg svijeta od onog u kojem nije tijelom već duhom!
Takav je naš Saša, semantičar, orator, skriveni talenat za sve što je čovjekov rad, a tako velika nula i tako ništa od toga. Sve je on ujedno. On je velika apsurdnost, i vrhunska istina. Da sve to nije, ne bi Mirza o njemu pričao ni pisao.
Post je objavljen 19.07.2004. u 23:31 sati.