Ljudi moji ljepote...
Nova autocesta...
Dalmatina…
Nastranu to što od ZG do ŠI zasad dođe 93 kn...
Nakon svega Joe bi platio i 150 kuna (kako je krenilo možda će i plaćat toliko)
A ne pričam bezveze - iako je Joe odrastao na zagrebačkom asfaltu, često ga je život nosio do Dalmacije.
Niti poveznice: prvo rodbina (geni kameni), pa vikendica (od starog), pa ljubav (jedina), pa vikendica (druga)... Brate mili, Dalmacija je Jou i put i sudbina....
Sve je počelo davnih dana kad bi pola puta (ako ne i više) prespavao. U pravilu autom (bi-bijem), nekad autobusom (tobucom...), a ponekad i vlakom (kuća mrak). Prvo se išlo preko Bihaća, pa kroz sva ona mjesta iz partizanskih filmova. Nekad bi zapalili dolinom Vrbasa. U svakom slučaju godine rane mladosti su bile godine kad nas je s Dalmacijom vezala Bosna (brate mili, a šta će hrvatima ceste).
Malo prije negoli će zaratiti nešto su cesata izgradili i po Hrvatskoj (po budućoj SAO Krajini - pitam se zašto baš tamo), pa se iz domoljublja (a i bila je manja gužva) u Dalmaciju stizalo preko Plitvica i Knina. Taman je Joe počeo kontat gdje je šta, kada je zaratilo. Prve barikade kod Knina dočekao je na proputovanju po Dalmaciji i BIH - nekakva jubilarna očevi-sinovi zajebancija. Sjećam se ko da je bilo danas kad je babo Atif... Nazad brate mili kroz Bosnu. Iako je i tamo kuvalo, bilo je sigurnije. Kasnije je Joe kontao da koji je to paradoks.
I tako zaratilo u nas, zaratilo u Bosni, pa je Joe godinu dana pauzirao od putovanja... A taman se u to doba počeo zaljubljivat u buduću zakonitu. Kako se nije imalo dovoljno godina za vozačku, snalazilo se na sve načine (transverzala ST - ZG)...
Autobus preko Rijeke. Kreneš iz Splita u 8 uvečer, pa kroz zamračene Šibenik i Zadar (jer su pod uzbunom), preko pontona na Maslenici (bez svjetala) jer je Paški most izvan upotrebe, pa udri po onim zavojima do Senja i Rijeke (zamjerili su mu se gadno kasnijih godina), taman da stigneš do ujutro. Ujutro par sati čekancije na presjedanje za ZG i ajmo preko Like. U Karlovcu opća opasnost, ajmo preko Ozlja. I tako drž, nedaj, drž nedaj u ZG stignemo oko šest popodne - točno 22 sata kasnije. A brate, ko te tjerao da ideš u Split...
Još je gora varijanta bila brodom iz Rijeke. Od ZG do RI zaobilazno preko Ozlja, a onda cijelu noć- od 8 do 8, via Rab. Iako je u teoriji brod zvučao kao bolja varijanta, kvaka je bila da je brod bio pretrpan, a noć je za spavanje, pa bez obzira na volju, čovjek mora ubit oko. Tako se znalo zadrijemat na ručniku sa glavom na torbi usred brodskog restorana (jer je naravno padala kiša pa se nije moglo vani). Tih dana Joe je skontao da je obzir ili sram obrnuto proporcionalan umoru.
Nekako u to vrijeme došla je i vozačka te je bi-bi sramežljivo preuzeo primat među prijevoznim sredstvima. Prvo Kadet 1.6 S (najbolji u kvartu kad je bio kupljen 1988., prije povlastica), a onda, buduća legenda Like i Gorskog kotara - Golf dvojka dizel.
Ko bi zaboravio muke po Mateju po podvelebitskim zavojima, preticanje kolone od četrdeset auta (ne vjerujete, tri šlepera stvorila anakondu, pajdo nadobudno krenio, pa prešao pet, pa deset, pa dvadeset auta, sve vratio bi se nazad, al vozači ljuti, neće pustit, dva tri puta se pokušao ubacit, al ovi ne daju, ko ih hebe, zavoj je bio prema unutra, vidjelo se da niko ne dolazi s druge strane pa nije bila panika, ali na kraju zavoja i dalje niko ne pušta, ne bi čovjek povjerovao koja je to mržnja bila, i tako u nepreglednom zavoju u jebenom klancu - usjeku u kojem nema ni lijevo ni desno, pajdo zatvorio oči i preletio tri kamiona, skratio život suvozačici, aha svjedok, i nahebo ko žuti, jer iako je taj put preživio, nahebao je kad ga je stari dohvatio, jer su se pratili, opa opet svjedoci, pa je do kuće vozio iza starog).
Anyway, pomalo sam dosadan i sebi ali ima još dosta...
Jer ko će zaboravit sirenu za opću opasnost u Zadru ili juriš po Biogradskim ravninama (jer su na radiju rekli da rade snajperi) ili sedam sati u redu za trajekt za Pag (kad smo se skompali sa svim supatnicima u koloni i mijenjali mesni doručak za eurokrem) ili prelazak pontona u ponoć po olujnoj buri ili anegdotu u Šibeniku na benzinskoj na rivi...
Iako je bilo primirje, četnici bi pucali kad bi se ponapilli.
Tako, upitaše Joe i prijatelj čiču iz pristojnosti, da - puca li se.
A puca se...
Pa di se puca? (misleći da će čovjek reći - po brdima)
A jučer je jedna pogodila autobusni kolodvor (udaljen pedesetak metara), dvi su pale tu deset metara dalje, a par ih je odletilo u more.
(međusobni pogled) Ajte vi naplatite molim. Fijuuuuuuuu...
Ili prvi put kroz krajinu, dvajest dana nakon Oluje.. Krave bez kontrole iskaču na cestu, umproforci hvataju konje po brdima, bojiš se stat popišat da ne bi na minu nagazio ili da ne bi neki zalutali četnik naletio.
Pa Turanj (o tugo, o nesrećo...). Bilo je mjesta samo za jedno vozilo, jer su se kuće (!!!) razasule po cesti, sve je bilo sravnjeno sa zemljom.
Sva ova sranja su se zaboravljala uz svijeće u kafiću (redukcija, a agregat skup), i par toplih plavih okica s druge strane stola...
A onda godine slave... Prošla Oluja, mi se fakultetizirali. Sve jeftino, imalo se para, imalo se golf dizel, ljubav cvijetala (iako u Splitu). Išlo se... Ponekad u društvu, češće sam. Golf je vrištao, ali nije nikom dao da ga stigne. Iz puke dosade Joe je utvrdio da u idealnim uvjetima do Slunja (oko 100 km) treba sat vremena, pa daljnjih 100 km do Udbine za daljnjih sat vremena. Onda od Udbine do Knina, ako se ganjaš sa Grand Cheerokijem vojnih tablica 45 minuta (taj rezultat Joe nije nikad ponovio). I ako, s malo sreće, u Sinju ne bude gužva čovjek stvarno može od naplatnih kućica u Lučkom do Klisa stići za 3 sata i 45 minuta.
No, kako legenda nije uvijek bila na raspolaganju, išlo se i vlakom, i autobusom, a brate i avionom kad su plave okice zaplakale s druge strane telefona. Čak su se navlačili i dragi prijatelji (koji su posjedovali vozila) pričama o zemlji sreće koja ih čeka ispod Mosora.
Zadnjih godina faksa Joe se skoro pa preselio u Split... 80.000 km je prešao sa svojim vozilom, a iz Hrvatske nije izlazio.
In the mean time...
Razvoj mlade države je pratio i razvoj raznih državnih službi, i kvalitetnija i češća kontrola zakonitosti. Joa to ne bi vele brigalo, da jedna od tih službi nije bila - policija. Još od prvih dana nakon oluje, kad je na cesti bilo više krava nego automobila, pa do dana travima i prometnog kolapsa, Joe vječni bojak bije sa svojom dektivom (citat posuđen iz "Prosjaka i sinova"). Nakupilo se znanja i iskustva (vidi pod malu školu vožnje). Džabe je Joe znao iz kojeg grma kod Udbine stoji radar, ili da u sinjskoj krajini uvijek stoji patrola, il da koji klinac pretičeš u Tušiloviću kad znaš da tu uvijek stoje, kad je srce vuklo u Split. Prvih godina se plaćalo malo, a onda više ništa... Ili dogovori-pregovori ili prigovori. Ipak jedno legendarno zaustavljanje zaslužuje da se spomene. Uspon na velebitu. Joe je žurio kući prije mraka. Uzalud su vozači iz drugog smjera blicali (davali signale dugim svijetlima), kad je Joe ugledao iscrtanu liniju preletio je kamiončić. Jedino što linija nije označavala da se može preticati već početak raskrižja.
Opa... lizalica... Hebemu...
Dobar dan vozačka i prometna... Znatel šta ste napravili...
Pa... preticao preko iscrtane linije...
Aaaaa šaljivdžija... de izađ da ti kolega napiše potvrdu.
...gospodne znate da za ovo gubite vozačku...
Malo dogovora-pregovora i kazna se stanjila na 200 Kn i kazneni bod. U međuvremenu pao mrak, sprijateljiše se Joe i policajci, napričaše se, izljubiše... pa kud koji mili moji. Nije prošao niti zavoj, kad dvojica ispred Joa počeše preticati kamion (naravno preko pune - pa išao je dvajest na sat). Kud svi tud i mali mujo... Minutu kasnije rotirka... Trebao bi ih propustiti možda je neka nezgoda bila, naivno pomisli Joe. Da skratimo priču, Isti policajci su ga dva puta zaustavili u razmaku od tri minute.
Oooo gospodne opet vi..., a baš vas neće...
...ili ipak hoće, ovu kaznu su mu oprostili... i njima je bilo smiješno.
U međuvremenu se ozakonilo druženje za izabranicom srca, čime je ista kao nagradu dobila besplatan doživotni boravak u Joovom srcu i u Zagrebu, pa su se putovanja prorijedila. Zato su izmislili vikendicu na jednom predivnom Jadranskom otočiću, samo kako bi iz čiste obijesti mogli češće navraćati u zemlju sreće koja čeka iza Velebita.
I taman kad je Jou više dopizdilo juriti štopericu, preticati šlepere, gmizati u koloni po Plitvicama ili pred Karlovcem, hrvati se sa sinjskim policajcima - neko reko da će gradit autoput.
Prva misao - da im ne bi davao pare...
Druga - ajd, samo ću jednom probat...
Treća (na 150 km/h negdje oko Gračaca) - Juuuupiiiiiiiiiiiiiiiiiiii...........
Četvrta (sat i po kasnije u Zagrebu) - two tumbs up... must see...
Od sada se u Dalmaciju ide sa sto kuna više.
Kao što kaže Edo Maajka za Brčko.
Dalmacijoooo... stižeeem..., evooooo meeee.....
No sikiriki...
Post je objavljen 19.07.2004. u 21:27 sati.