Bilo je vruće ljeto, kao i ovo, sredina 90ih. Nas tri odlučile promijeniti horizont pa se trajektom iz našeg gradića otisnule na susjednu obalu, u malo misto na jednodnevni izlet. Čisto promjene radi. Ja sam tada još friški student -sva onako štrkljasta, njih dvije sredovječne gospođe. Trajekt pun ko šipak, bučni turisti, Austrijanci, Talijani, najviše Čeha…snimaju, gledaju, brišu zamazanu djecu.
Prekrasan dan.
Iskrcavši se idemo pogledati staru crkvu i usput se javiti časnoj sestri, njihovoj poznanici. Par časnih imaju svoju kućicu, prvi put vidim svakodnevni život i ponašanje ˝iza habita˝. Istovremeno mi je smiješno, ali i dirljivo kad u praznom frižideriću vidim Sirko-sir za mazanje i dva jogurta u buki. Zaskočila me spoznaja da časne jedu Sirko, kao i svi ˝normalni ljudi˝ - neobičan i zabavan osjećaj. Nude nas i onim čega nemaju, a skromnost im je nevjerojatna- samozatajne, vrijedne i toliko susretljive da nam je čak i neugodno. Časna preuzima ulogu vodiča i pokazuje sve po mistu, od plaže za golaće (ha-ha!) do kafića i mještana. Predivan dan.
Sunce prži, cvrčci cvrče, na plaži graja dječice, dan ide, a mi ćemo hvatat trajekt za natrag. Opraštamo se od časne koja žuri pripremiti crkvu za misu. Dok se onako sitna pomalo pogrbljeno udaljava -gledamo kako sunce korača s njom. Taj je dan sa nama podijelila komadić raja.
Dok čekamo trajekt sjedimo na rivi, klupica u hladu, teta pali cigaru.
- Panji, curičke, alooo curičke!!! -za Čehinjama dobacuje
muškarac ispred nas, 50i kusur godina. Nešto prpa po svom brodu za pučinski ribolov i usput ganja turistkinje. Onako preplanuo i neobrijan pruža autentičnu sliku
starog morskog vuka i
galeba.
- One to obožavaju. I Čehinje i sve druge -sam nam prilazi, očito željan razgovora, a i ženskog društva. Ja šutim. Priča nam o svojim putovanjima, vidio je svita uzduž i popriko, a i o svojim brakovima, ko zna koliko ih je bilo. Veli da je u
Tibetu naučio o
Knjizi Života, knjizi naizgled praznih stranica, ali u kojoj piše sve što će se čovjeku u životu dogoditi:
- Pa i ovaj naš susret na klupi tamo je zapisan -
Kaže da čeka svoje prijatelje iz
HSPa
-
Đapića i druge, trebaju doć iz
Dubrovnika sa nekog skupa, pa ćemo u ribolov -
Kroz otvorene ponistre uspavanih kuća dopire samo zvuk radija, vijesti su na puni sat. Zadnjih dana glavna je tema
Pakračka Poljana, gotovo se stidljivo spominju
zločini za koje bi svijet jednom mogao tražiti odgovore,
zločini o kojima se u Hrvatskoj još ne govori otvoreno… radio se utišava.
- Ja sam bio tamo. Ja sam ubijao – glas mu je ozbiljan, iskren, gotovo kao na ispovijedi. Tišina. Reći što?
Teta reagira mirno, lucidno, kontemplativno – Jel Vam se vraćaju? Ti mrtvi? -
- Da, vraćaju se. U snovima – potvrđuje trenutno i, moj je dojam, uz olakšanje. Naslućujem da je to pitanje čekao, tko zna otkada, željno.
Već sljedeći tren prethodnog trena nije bilo. On već pita o studiju, priča o plovu do Otranta i opet dovikuje Čehinjama. Naš trajekt uplovljava i odlazimo na ukrcaj, iza čujemo njegov glas kako odzvanja - Alo curo, zaljubio sam se u tebe! -maše.
Njih se dvije smiju. Ja šutim. Dan je vruć.
U glavi mi je utiha pred neveru. Pamtit ću do kraja života.
Ne gledaš tako često kroz odškrinuta vrata pakla.