Probudio sam se noćas, oko četvorke, ničim izazvan. Otšao na wc, obavio kaj treba i vratio se u krevet. Nemrem zaspat. Ona se nešto meškolji, okreće. Smirila se. Gledam u nju, promatram kao spava, slušam kako diše, osjećam toplinu njenog tijela. Nešto sanja. Vidim joj sitne grčeve na licu, kao da pokušava nešto reći. Stavljam joj ruku na čelo. Totalno se smirila. Diše polako. Gledam u pramen njezine kose, koji će sutra izazvati nerede. Čudno zaležan, strši u zrak. Nasmijem se. Opet će sutra vrištati u kupaonici kako sad nema vremena prati kosu, a pramen se neće smiriti. Pa ne može takva u grad.
Pogled mi padne na lančić oko njenog vrata. Toliko ga je željela, a ja sam bio nezaposlen. Bilo je grdo, ko će razmišljat o lančiću. Plakala je kad sam se zaposlio. Od sreće. Još godinu dana izvlačenja iz govana, vraćanja dugova. I skupio sam za lančić. Ma kupio sam joj svakavih sitnica u međuvremenu, ali izraz sreće na njenom licu kad je dobila taj lančić nisam dugo vidio. Ne zbog poklona, nego što nisam zaboravio. Sada gledam u lančić, ne skida ga. Obuzima me velika sreća. Volim je. Više nego sebe. Okrene se u snu i udari rukom u mene. Probudila se. Gleda me.
"Budan si?"
"Nemrem spavat."
"Mene boli trbuh."
Poljubim je u trbuh. Da prođe bol.
Ona se nasmije. Držim ruku na njenom trbuhu.
Gleda u svoj trbuh i moju ruku.
"Tu će jednom biti naša beba." - reče
Jedva čekam.
Post je objavljen 13.05.2004. u 10:20 sati.