Moja stara poznanica L. već desetak godina svakodnevno piše dnevnik kao da je netko sasvim drugi. Kaže da taj oblik ima teraputsku vrijednost i da je najsretnija dok piše jer kao da autohipnotično otplovi u nepoznatom smjeru, proživljava nepoznate situacije uz neopisiv osjećaj. Može bit. Znam taj osjećaj. Noćas sam nakon dvije litre ispijenog domaćeg crnjaka, zaspala kao klada s olovkom u ruci dok sam pokušavala završiti ciklus ljubavne poezije koju iz pukog praznovjerja oduvijek pišem običnom TOZ HB olovkom, koja se od silnog šiljenja smanjila na veličinu nokta. Sanjala sam da sam bila u nekakvoj sretnoj vezi, ostavila ga jer je bio baraba i zaljubila se u nekog skromnog Kineza. Istodobno, znala sam želje svog starog ljubavnika napamet. Bio je šašav i nije želio tek tjelesnu avanturu za jednu noć, već neku priču od nekoliko dana, cjelovito, ne samo seksualno uzbuđenje, nešto što bi uključivalo noćne vožnje vlakom, špijune, templare i nedokučive zakulisne igre. Želio je iznad svega biti zaveden a ja sam mu to ispunila. Ona, ta neka nepoznata osoba, priuštila mu je cjelovitu avanturu u stilu Indiane Jonesa, po mojem naređenju kao poklon za kraj naše veze. Bio je onda i neki sajam na kojem smo svi zajedno sjedili, poljubila sam ga i rekla mu da večeras odlazim s njim. Osjećaj ugodne mučnine pratio me čitav dan, a mislim da će proći još nekoliko tjedana dok zamišljenog ostavljenog ljubavnika i predragog Kineza počnem gledati kao vlastite projekcije, a ne stvarne osobe. Uzimam ručnik i odlazim u dubinu zaljeva razblažiti taninski talog koji mi pulsira u sljepoočnicama i esenciju instant depresije u kojoj kao i svi salonski patnici, doista uživam. Nevjerovatno kako se može patiti za nepostojećom osobom. Kao da me nema. To je dar. Ipak, najgore je patiti u Zagrebu. Za nedostižnim uzorima.
Wonderful Vanity; Excelsior, Vanilla Coke
Post je objavljen 13.07.2004. u 14:17 sati.