Braća Slovaci, ne tako daleki Česi, Poljaci, esterajheri, nešto malo franaka i nezanemariv broj teutonaca okupirala je moj mali raj. Zimska kvota koja nikad nije prešla tristotinjak duša narasla je prama mojoj skromnoj procjeni barem desetorustruko i moje se malo mjesto pretvorilo u izbjegličku koloniju gladnu kruha, paštete, cedevite, Opatije & Ožujskog. Kaj se Opatija još uvijek proizvodi? Česi voze ogromne tamne Škode, no voze ih drugi. Što je ovo, klasa Škodilaka se naselila u mjesto ili mi se samo čini. Okej ima i drugih. Pa da, nisu više siroti kako smo se mi znali zlobno veseliti. Bilo nekad, danas smo mi bijedniji, unutarnji dug, vanjski dug, isforsirana Kuna, ali, još uvijek imamo Das najljepfa obala Digići buju došli za par dana i njima se, uglavnom zbog znatiželje prema trendovskim krpicama srednjeg sloja feragosta, najviše veselim. Jedna Talijanka je već tu ali ona je ionako uvijek tu pa više nitko na nju ne obraća pažnju. Svi oni smjenjuju se na plaži kao nekakva gusta masa koja se naguruje pred obalom po nekoj zamišljenoj specifičnoj težini. Bilo bi najbolje da dođe bager i nasipa novi red šodera na postojeće ležače kako bi se napravilo mjesta onima koji još nisu uspjeli naći mjesta, pa da se ovi odispod malo ohlade za to vrijeme. Sunce žeže, no nitko ne uzmiče, naprotiv. Niti ciriška konferencija o raku kože nema utjecaja na njihove stavove i stajališta prema suncu. Da ne bi samo uskoro tražili nekakve etničle enklave i slično. Nikad se ne zna, tko previše vremena provede na (hrvatskom) suncu svašta mu može pasti na pamet. Opet mi se vrti. Idem u krevet. Zvoni telefon. U Bratislavi je kiša. Teta je pred televizorom cijeli dan. Kaj ću joj ja.
Eastar; Vinea i Beherovka
Post je objavljen 11.07.2004. u 14:13 sati.