In ulazim ja, sa pivom u ruci da izgledam ozbiljnije, gledam oko sebe i tražim mjesto za sjesti, nadajući se da svi primjete smješak na svom licu. Sjedam i poprićam sa svojom pivom, gucnem je tu i tamo, sve sporije, tako da imam nešto za raditi ili razlog zašto cjelo vrijeme sjedim. U silnom sjedenju zagledam se u ljude, i ja i moja piva ugodno smo se zavalili na svojem mjestu.
Primjećujem razne ljude, svih mogučih spektara. Njihovi koraci i pokreti su spontani, neregulirani a i previše nesigurni. Kao recimo dva mlada dječaka na podiju koji su, sami, došli plesati. Sada stoje tamo vrlo neugodno, ali trude se svim silama biti u skladu sa svima ostalima. Rade blesave komićne pomake iz raznih filmova i smiju se glupim smješkom da ostave dojam da im je zabavno, i da nitko ne primjeti, fala mraku, da su im lica crvena. Dali su njih dvoje samo prijatelji ili nešto više nebi znao, ali su zbilja trudili da ispadnu potpuno neprimjetni u toj nekoj tajni koju drže u sebi.
Malo dalje od njih stoje dva para i jedan svijećnjak, i luduju u svojim dvadesetima po podiju. Jedan od njih, ubućen potpuno u bijelo, sviježe popravljenom bradicom, pleasao je ne vrlo neobićan način. Svaki njegov korak bio je napravljen da bi rukama dirao sve intimnija mjesta djevojke, bila njegova ili ne. Ona se trudi ne primjetiti, pa čak i kad on pred svima stavi ruke na njene grudi i tamo ih blesavo drži neko vrijeme dok ih ona, pomalo zastidljena, ipak njegove ruke i poćne plesati malo drukčije. Svjećnjak to sve gleda i smije se. Pokušava plesati sa svojim prijateljicama jer zna da njihovi dečki ne žele plesati sa njom.
In ulaze dva strija para. Muški počnu pleasati na ulazu, ali zbog neugode se okrenu jedan prema drugom pa izvaljujuči neki komentar, se počnu smijati na cjelim grlom. Dva para zajedno odhodaju do prvog stola, tamo stanu, pa djevojke zajedno odu na wc a dečki zajedno odu po pivu.
In ulazi grupica mlađih prijateljica. Gledaju oko sebe, sjednu na prikladno mjesto (upravo meni sa desne) i gledaju sve ostale. Prije nego što smo ja i moja piva mogli doći meni najbližoj i pitati ju kako se zove, ona, supa sa njenim prijateljicama, se dižu i odu plesati. Sada više nisu toliko tihe i nepomićne.
Dva spomenuta dečka sada jure u sada već veliku skupinu ljidu na podiju, tako da mogu plesati kako god žele jer su sa drugim ljudima i nitko ih neće primjetiti.
In ulazi prilićno stariji par, sjednu na najbliže mjesto, slušaju muziku svoje mladosti i po prvi put večeras, ja vidim iskreni smješak na njihovim licima.
Ja i moj istrošeni prijatelj pod ogrtaćem svih na podiju počnemo plesati, i nakon haustorove ene, ja se okrećem i sa smješkom na licu, nadajući se da me svi vide, izlazim van i krenem doma. Negdje unutra, azra je odsvirala svoju posljednju stvar.
Draškovićeva u dva i trideset u noći, bila je prijateljska i topla. Pekara mi je dala da slegnem pivu, a benzinskda da pokrijem pekaru. I tako sjedim ja tamo i čekam tramvaj, kadli u grupi ljudi dolaze djevojke a iza njih njihovi ponosni muškarci. Jedna od djevojaka bila je pravi komad; duga plava kosa, vitki struk, a nosila je šarenu haljinu u dva djela prevladavajući rozom bojom sa raznobojnim cvjetekima. Moj smiješak se poiskrenio, i tako sam u dva i četrdeset u noći u Draškovićevoj odpjevao djevojke u ljetnim haljinama volim pred tom djevojkom, nadajući se da će njen dečko tamo iza meni samo podrugavati, ali me zbilja nije bilo briga.
Na busu do mora došao je jedan od mojih najdražih trenutaka kad sam gledajući kroz sunačani prizor sa queens of the stone age u ušima, potaknut naježenom kožom na sav glas rekao ono što mi je postala najdraža poštapalica, ''nema do života''
Post je objavljen 18.07.2004. u 13:09 sati.