Kao i svaka druga individua, Saša ima nekoliko stvari koje ne može da podnese na prihvatljiv način, i nekoliko vrsta ljudi, pogotovo kroz zanimanja, koji su mu odvratni i kojih se kloni. Ono što najviše ne podnosi to je ne iskazivanje poštovanja i zahvalnosti za nešto. Oduvijek Saša pomaže ljudima oko sebe, u malim i velikim stvarima i situacijama, kroz zaštitu postavljanjem svojih leđa, kroz postavljanje vlastita obraza. Ono što očekuje je zahvalnost za to. "Zaključio sam da je ona narodna i istinita - Ne boj se onoga kome nisi ništa valj'o, već onoga koga i ne poznaješ" - Abdulah Sidran. On ne voli prevrtljivost. Prevrtljivost iskazanu na primjeru dogovora i onda njegova kršenja, rijetka pojava u njegovom životu ali potencijalna uvijek. On ne voli neiskrenost. Slično Karadžićevoj filozofiji jezika : "Čitaj kako pišeš - piši kako govoriš", trebalo bi se reći "govori kako misliš"! Teško ostvarljivo - ljudi bježe za vlastitom korišću. Ne voli i ne podnosi policajce, ljekare i hodže. Niti jedne zbog njihove pozicije u društvu već zbog zloupotrebe te pozicije. Nije njemu, kad pogriješi, teško platiti kaznu za prebrzu vožnju, ne vezanje pojasa, neispravne signalizacije, već zbog pristupa i podmićenosti, bezobrazluka, i "Ja-sam-svevišnji-na-putu" stava. Kad pomisli da je izvan zakona ili bolje - iznad zakona, Saša bi mu rado svezao ruke i noge i tukao ga do besvijesti. I ne bi ga bacio lavovima već bi ga vratio na staro radno mjesto i pratio da li je mlavljenje napravilo promjenu i efekat. Ljekare jer su, kako je jednom naša draga Ane rekla, došli teško do svog zvanja i sad uživaju u njemu kao da su otkrili lijek protiv side, kao da su ne znam ti šta već. To je sve do njihovog stava da je na ljestvici: Bog pa Oni, i dakako zbog svog zaista trnovitog puta kroz fakultetske klupe. To je uglavnom umišljena bagra koja je izgubila osjećaj za čovjeka, za odnose među ljudima, to je sloj društva koji živi u želucu, jetri u spolnim žlijezdama... Rijetki su izuzeci. Hodže ne voli jer su, pošto su po nečemu iznad svojih džematlija pa obilato koriste tu svoju poziciju i uvijek sjednu u vrh sobe, gledaju u njih kao da je poslanik. Pred njim je najbolja hrana, on prvi jede, on prvi pije, on najviše priča, a kako je završio srednju školu, Medresu, to Bog sami zna. Saša zna mnogobrojne primjere nepodopština učenika u tim školama, ali o tome drugom prilikom.
Pristaje li mi ovo ime Saša?
Post je objavljen 18.07.2004. u 11:37 sati.