Moj prvi uradak :-)
Rade je bio poluretardiran i moj susjed. Njegovi roditelji nisu znali za ovo prvo, misli su da im dijete ima skrivene talente koje samo treba prepoznati.
Radin muški roditelj bio je znameniti guslar u svom selu. Brojne krasotice šaptom su padale na njegovu guslarsku virtuoznost a on je bez promišljanja ubirao plodove svoga talenta. Valjda je to razlog što je i u Radi vidio budućeg multiinstrumentalista. Prvu harmoniku kupio mu je za 13 rodjendan. Skupa dugmetara na kojom bi mu i Kemiš pozavidio jer Radin otac imao je novce i ništa mu nije bilo preskupo na putu do slave. A uz dugmetaru išao je i renomirani profesor.
Mislim da su prve znakove sumnje u talentiranost njihovog čeda, Radini roditelji vidjeli u činjenici da je C-dur skalu vježbao gotovo 5 mjeseci. Nakon što je čitavih 2 mjeseca učio pravilno držati harminiku. Oni malo vičniji muzici znat će da C-dur skala nema polutonova pa je dovoljno pritiskati bijele tipke koje su u spomenutoj skali jedna do druge. I sve je nekako išlo dobro do "G". Al' onda, iz razloga znanih samo njemu, Rade je griješio i svirao Gis. Možda se u toj sitnoj greški mogao prepoznati Radin talent za free jazz al' to tada nitko nije uviđao. Signifikantno je bilo i to da se profesor, nakon otprilike 8 mjeseci od početka podučavanja, ubio. Al' o njemu su i tako kružile priče da je labilnih živaca. Riječju – netolerantan.
Iznenada pobuđen interes za nogomet bacio je cijelu priču oko muzičke karijere na stranu. Radu su upisali u lokalni trećeligaški klub s velikim aspiracijama. Nije prošlo mnogo a Rade se već etablirao kao standardni branič. Ne, nije bio jako talentiran al' njegova korpulentnost ulijevala je strah u kosti protivničkim igračima. Zapravo…možda i malo previše straha. Srce je ostavljao na terenu. Nijedna lopta nije bila dovoljno niska a da on na nju ne bi krenuo glavom. Spletom nesretnih okolnosti, za vrijeme odigravanja regionalnog derbija, Rade je u jedan duel ušao oštro, beskompromisno a posljedica svega bila je puknuta kost na 4 mjesta protivničkog igrača. Ali, jedno zlo nikad ne ide samo. Možda je blaga nervoza zbog nesretnog čina bila razlogom što je Rade nokautirao suca koji mu je, netom prije, dodijelio crveni karton. Klupski čelnici brzo su shvatili su da će tog emotivca morati izgnati sa terena. Tvrdoglav kakav je bio nije htio nastupiti za drugi klub. Smatrao je da su mu napravili nepravdu. I bio je u pravu.
4 godine kasnije, pituravajući sobu u svojoj vikendici i razmišljajući o prošlim vremenima., Rade se zaigrao a rezultat svega bili su sfumatični krajne neobični zidovi.
12 godina kasnije, šetajući ulicama Malostranske Namesty pažnju mi je privukla neobična, apstraktna slika u čijem je donjem desnom uglu nemarno bio ispisan potpis….Rade…
Osmijeh mi je zatitrao na umornom licu. Bio sam ponosan na svog poluretardiranog prijatelja i susjeda – Radu.
Post je objavljen 13.05.2004. u 10:06 sati.