Sjećam se kako je netko rekao «man is made of dreams and bones» i kako sam se tada slatko nasmijala toj tvrdnji...a zapravo..
Tek nakon dosta godina, shvatila sam koliko je to istinito...
Od rođenja čovjek se trudi naučiti i vjeruje svemu što ga uče.
Kao što dijete s povjerenjem objeručke prihvaća bočicu, prihvaća ruku pruženu da ne bi posrnulo i oponaša naš govor kako bi nam se približilo, vjeruje da ga volimo ako ga zagrlimo i poljubimo, ako mu uputimo osmijeh ili jednostavno to izgovorimo, tako i razumna osoba nevino i neiskvareno krene u doživljaj prve ljubavi.
Prepustiti se slatkom osjećaju uzajamne pripadnosti lako navede na pomisao da će naša ljubav trajati u najmanju ruku - vječno.
Nedavno je i na forumu gospođa «Dunda» o tome napisala lijep post, ali svi su se na njega oglušili.
Međutim, slatka i sanjarski intenzivna prva ljubav, zna biti i mala perfidna prijevara. Pa čak i nehotična prijevara.
Odgajani smo da je čekamo i da živimo «na temelju prve ljubavi» kako bi nam ona ispunila život posebnim svjetlom koje će sjati i onda kad se spuste magle jeseni.
No, kao i obično, kad se nešto mnogo, dugo ili grozničavo čeka, dočeka se malo, a ponekad i ništa...i onda sve ispadne razočaravajuće drugačije od očekivanog...
Za razliku od gospođe Dunde i njene plime prelijepih osjećaja vezanih za prvu ljubav i zaljubljenost, znam i za neke drugačije slučajeve, kada se prva ljubav pretvarala u mješavinu obostranih nesigurnosti, patnje, laži, rušenja snova i mučenja ljubomorom...
Obično se naši najljepši snovi nikako ne mogu ostvariti u prvoj ljubavi...na žalost...
Sve zato što su očekivanja prevelika, a rezultat bolno malen.
Katkad se baš zbog toga sve svede samo na patnju, jer gledanje kroz ružičaste naočale na život, jednako je opasno kao i ono kad se gleda kroz tamna stakla...
Svi pokušaji da ostvarimo snove ostaju bezuspješni, jer smo si zadali nedohvatan cilj. Izgovaramo tada mnogo praznih riječi koje u tom dobu nitko nije sposoban ispuniti ih glazbom...
Mladi ljudi obično žele gomilati «uspjehe» pa se tada, zbog neiskustva, kvaliteta često zamjenjuje kvantitetom i onda bivamo ostavljeni ili ostavljamo.
Nakon prve ljubavi, u pravilu, rijetko kome više vjerujemo.
Bježimo i od same pomisli da bi netko mogao gajiti iskrene osjećaje prema nama i prijetimo se životu izjavama tipa da će «morati prvo nas netko zavoljeti, da bismo ga mi zatim voljeli nazad».
Tek kad prođu godine, čini se da tu «prvu ljubav» možemo nazvati «najljepšim cvijetom naše mladosti», ali često samo zato što smo to MI od te prve ljubavi učinili.
Naiđu nam s godinama možda i trenuci malodušnosti, kad se okomljuju na nas sumnje i dileme, cijela hrpa nevidljivih duhova koji inače sjede i šute, a u našim kriznim situacijama postaju suviše bučni, pa im zbog toga obratimo previše pažnje...
No, ako ste našli svoj soul mate ili ste u nekim drugim godinama, a pogotovo ako to nije prva ljubav, takvi duhovi će se brzo povući u sjenu i nastavit ćete normalno živjeti do slijedećeg njihovog nasrtaja.
Ako i nemate trenutno soul mate, nikada nemojte zaboraviti da su oni inteligentniji i maštovitiji u stanju od temelja životne materije UVIJEK učiniti/naći nešto više i ljepše...
Voljeti iskreno može se više nego samo «jednom» u životu kao da je prvi put...
Kada tako razmišljate, tada ono «man is made of dreams and bones» puno ljepše i istinitije zazvuči...