Strka je završila. I meni, konačno, službeno započinje odmor.
Mogla bih doma.
A neću.
Zagreb se prazni. Prošetah sad po kvartu i pronađoh čak nekoliko praznih parkirnih mjesta! Do prije neki dan... mission impossible!
Najljepši je ljeti... kad se umiri i zablista u punoj ljepoti. Taj moj novi dom.
Oke, malo sad lažuckam. Ostajem duže u metropoli jerbo sam obećala nekim rodbinskim komadima da ću ih prebacati od točke A do točke B idući tjedan. U biti, moj dragi ćaća im je obećao. Tako vam je to u dalmatinskim obiteljima. Ne pita se. Podrazumijeva se.
A meni se ne vraća natrag po njih.
Pa ću čekati.
I nije mi uopće to toliko teško palo. Doma kad dođem, razgrabe me. Triba svu rodbinu obać, a fala Bogu, ima ih od sjevera do juga Dalmacije. Barenko 10-ak dani putovanja vamo-tamo. Nema odmora dok traje rodbina!
Ne bih uopće kmečala zbog dragovoljno-prisilnog ostanka da danas nisam otvorila Večernjak. Prva stranica koju otvorih – moje malo misto! A jebentisvepospisku, jel' ste morali to baš danas objavit? I doli je lito službeno počelo. Eno i u mojem visilištu prvi ovoljetni koncerat osvanuo. (Zato, 27.7. ne propuštam TBF!)
Ovaj tjedan će bit dug ko godina...
P.S. Eno san na Googlu našla neke blogere koji tamo nediljon sviraju... A malog li svita! :-)
Post je objavljen 15.07.2004. u 13:25 sati.