Životne priče često su sastavljene od različitih rebusa i životnih križaljki. Neke su nejasne i čine nam se nerješive, a druge opet prelake i nezanimljive, neke su tek prolazno zabavne i smiješne, a neke patničke i beskrajno tugaljive.
Često se znamo naći u dilemi; kakve ljude u životu trebamo ili tražimo?
Rješavaju li oni neke naše poslovne, socijalne, emotivne, seksualne (i ine) probleme ili nas još više dovode u nedoumice donoseći nam sa sobom svoje vlastite upite i traume??
Vuku li nas pri tome na dno ili dižu u nebesa???
Neki ljudi nam se u život naprosto uvuku, prišuljaju se i zaskoče nas, dobronamjerno ili ne, ali svakako kao svoju žrtvu.
Zaskočeni, nemamo vremena ni da se uklonimo, niti da pobjegnemo.
Nađemo se licem u lice s nekim tko nam od tad pa na dalje zagorčava ili pak uljepšava život.
U pravilu se to događa bez poštenog upozorenja, bez zvukova bubnjeva i crvenog tepiha.
To znaju biti ljudi suprotnih shvaćanja, stremljenja i želja, a ponekad to su naši «klonovi» koji izgovaraju riječi koje mi zaustimo reći, koji razmišljaju potpuno jednako kao mi i smiju se ili sprdaju istim stvarima kojima se smijemo i sprdamo i mi.
Takvi ljudi šalju nam sms u isto vrijeme kad im pišemo mi, govore riječi koje želimo čuti, u precizno određeno vrijeme rade prave stvari koje upravo priželjkujemo.
Zvuči nevjerojatno...ali takvi postoje...
Još je jedna istina u tome - a to je da to jako kratko traje...jer klonovi nemaju stalnost i stabilnost...ali vrijedi ih tražiti.
Prastara floskula – «suprotnosti se privlače» kao i ono da - pod ruku ide slab s jakim, nježan s grubim, plah s poduzetnim, bučan sa šutljivim - ne znam koliko kotira u današnjim (našim uvjetima), ali meni zvuči krajnje otrcano. Kad bi takvo «spajanje suprotnosti» bilo pravilo, bilo bi prejednostavno živjeti.
Osobno, sklonija sam povjerovati, a uvjerih se i u realnosti, kako se privlači pametan s pametnim, jak s jakim, osjetljivi i osjetljivi - osobe istog ili vrlo sličnog temperamenta i istih priroda, koji jednom rječju - briju na istu stvar.
Na takvoj osnovi savršene nadopune veći je gušt dijeliti sebe, misli, snove, pa i sklopiti brak ili rađati djecu...
Na takvoj osnovi, puni život je lakše i ljepše živjeti...čini se da je i manje straha od raspada zajednice.
«Suprotnosti koje se privlače», po meni, ne postoje kao apsolutna kategorija...
Istina, neminovno je da i takve privlačnosti ponekad ima.
No, «apsolutne» suprotnosti, šarmantne su tek na kratke staze, kad se od ljubavi, odnosa ili veze traži tek jedan snažan doživljaj, nešto sudbinsko i fatalno, nešto što ruši sve pred sobom (ali ne za pamćenje)... Grubosti u takvom slučaju privlače koliko i nježnosti, idealna varijanta je da se razmjenjuju istim ritmom...
Utopiš se ili ne.
I ok...Nema tu previše razmišljanja...
Pretvori li se jednokratna «konzumacija» u vezu ili nešto nedajbože trajnije, prije ili poslije sve brzo gubi na čari, a svaki slijedeći susret otkriva u onom drugome - sve ono od čega zaziremo u životu –
JER - tako smo -suprotni...
Čovjek ipak mora OSJETITI u koju vodu se instinktivno može baciti naglavačke, a u koju oprezno zakoračiti, da se ne utopi. (Premda, obično naposlijetku shvatimo kako smo misleći da smo se davili, zapravo samo – zagrcnuli...) Heh...zato nikada ni na što ne treba staviti točku. Najmanje definitivnu točku. Život nipošto nije beznadno konačan - živimo među samim zarezima.