Uspjeh forenzičkog ispitivanja ovisi o samom forenzičaru, tehničkoj opemljenosti te pripremnim radnjama. Od forenzičara se traži da osim formalne kvalifikacije ima životno i profesionalno iskustvo, te sasvim određene osobine, od kojih su najvažnije znatiželja i sklonost eksperimintiranju. On mora stalno pratiti dostignuća iz znanosti kojom se bavi te ih praktično primjenjivati u svom radu. Tehnička opremljenost podrazumijeva suvremene laboratorije s različitim mjernim i optičkim uređajima (kompaativnim, stereo, polarizacijskim i elektronsko-skenirajućim mikroskopima). Trbaju sadržavati naprave za otkrivanje krivotvorina, uređaje za preliminarna ispitivanja te prikazivanje otisaka, kao i ostalu opremu. U policijskom zahtjevu forenzičaru navode se konkretna pitanja vezana za određeni uzrok (trarg), te dodatne informacije značajne za tijek ispitivanja: opis mjesta događaja, uvjeti u kojim je pronađen trag, način na koji se s njim rukovalo i popis svih okolnosti komparativnog materijala. Po provedenom vještačenju forenzičar daje svoje mišljenje i nalaz koji u tom trenutku imaju pravnu snagu u obliku materijalnoga dokaza na sudu.
Tijekom istrage, tragove pronađene na mjestu događaja forenzičari proučavaju različitim fizikalnim i kemijskim metodama radi određivanja njihovih svojstava i utvrđivanja idetifikacije. Ispitivanjem i mjerenjem pomoću fizikalnih metoda svojstva tvari se ne mjenjaju te se ne uništava dostavljeni uzorak. Obično su to termoanaliza, metode reflakcije i refleksje svjetlosti, te rendgensko-difrakcijska analiza. Metodama analitičke kemije dobiva se najviše informacija o pojedinom uzorku, ali se njihovom primjenom predmet predmet proučavanja često mijenja ili se ne može vratiti u prvobitno stanje. Takve su metode najčesće kvantitativne i kvalitativne analize, tankoslojna i plinska kronomatografija, različite probe za dokazivanje narkotina i eksploziva, DNA analiza itd.
Post je objavljen 14.07.2004. u 21:50 sati.