Niš, nisam sjeban. Ne kužim doduše kaj radim 10 do 5 ujutro kuhajuc kavu i razmisljajuc u slikama. Ne znam da li me probudila želja za pišanjem ili san. Čudno je sanjati da nekaj radiš sa starim, pa makar to bio bijeg ispred nekih ljudi, susreti s nekim ljudima i zašprehavanje mađarskih turistica anegdotama s majonezom. Na obali. Dobar san uglavnom, prilicno. Ali kaj sam radio u obrnuto postavljenom nsb-u na mjestu vojne bolnice u dubravi u birtiji poput spunka ali ne...ne znam. Konobar mi je rekao – «To je moj buraz radio u osnovnoj, kužim te». Onda sam mu ja objasnio – «Pa da, jednostavnije mi je ic u birc di nikog ne poznam i onda ako zapnem u nekoj raspravi koja mi se ne da reć ne poznamo se, aj bok». Tam je bilo puno ljudi koje sam poznao ali ne. Čudna birtija je bila. Sačinjavala se i od moje bivše. Pogledal sam ju i stresla se. Onda sam samo napravil 'odi sim' pokret glavom i ona je krenula prema meni. A onda sam se probudio i otišao pišat. Vivid dream. Nemrem se priviknut na to da sanjam opet nikak.
Nemrem se priviknut na to da me šoraju flashevi nekih prošlih dana, stvari, emocija a da ih ja osjećam samo razumom. Ko da me je neko lobotomirao. Ko kad čovjeku veliš da ga kužiš a znaš da kužiš kurac, imaš predodžbu, ukoliko ti se dade imat istu. Prepuštam se glazbi. Znam da smiješno zvuči, ali da li ste se ikada zamislili kao sliku ili harmoniju? Sve ono kaj osjećate u tom momentu samo kao vizualizaciju harmonije u igri boja. Ne znam kako bi drugačije to opisao. Htio bih imat spektrogram emocije. Da li bi se tako zvalo? Holo-spektrogram? Ne znam, spavam još. Prikopca vas se na taj stroj i počne se sa asocijacijama. U drugoj prostoriji, odjeljenoj staklom nalazi se vaša emocija. Gledate emociju koju osjećate u momentu u hologamskom prikazu igre svjetlosti s obzirom na danu asocijaciju. Ja tak imam te sve slike u glavi a ne da mi se naucit radit s photoshopom il necim. Recimo, kako bih ja opisao viđenje emocije svoje bivše za mene. Tamno plava koja izlazi iz svjetlo plave, jako svjetla, elipsa max. visoka metar i pol, široka oko 20 cm na najširem dijelu, bijeli jezičci idu do 2 metra u promjer. Promjenom asocijacije, rezidualni dijelovi ostaju oko 15 sec te nestaju na mjestu, bez pomaka. Tamno crvena. Jezičci su i dalje bijeli, okružuju samo ove male crvene i ostaju 3 sec dulje u slici, dok se nova slika već stvorila.
Ukoliko bi to popratili harmonijom, ova bi bila prilicno jednostavna. Čista Fdur na C u nepravilnim smjenama, dinamički potpuno nepredvidiva, oba otvorena, mucho reverb. Analiza spektra emocija. Kako bi to bilo dobro. Spektar boja je ogroman, ali ogroman. Ljudi osjećaju s tako malo boja, tako malo ih daju van i tako malo primljene boje razumiju. Kak ne vidimo infracrvenu, recimo to tako. Recimo to cvijećem. Ja sam ignorant pa nemam pojma o čemu pišem, ali to je dobro. Višak informacija sjebe maštu, brijem. Možda. Meni bi. Nisam ziher. Hehe.
Nije mi poslala mail. Idem i ja malo kukat, ovak, obično. Rekao sam joj da ne bum više pisal, onak, ko tinejđer. Reko, sad ce ona napisat redak, dva meni. Neće. Nabim se nakurac, baš mi fali. Nema veze – veli on tješeć se, ne vjerujuć vlastitoj gluposti. Burek. Jogurt. Eh. Malen vitez i veliki krov kuće. Bil sam kod ane danas. Prodala je prvu naslovnicu knjige. Ja jebeno ponosan, iako su ju potplatili. Veli da je osmislila likove za slikovnicu. Ponudio sam se napisat pricu. Znam da bi mi išle te price za djecu, apsolutno. Prvo je pristala a onda se sjetila da se s dečkom dogovorila to radit. No, sad ce pricat s njim pa bumo vidli. Jebemti, baš bi pisal price za klince.
Sjećam se kak je meni i sestri stara izmišljala price dok smo bili mali. Grmbrnz. Tak se zval mali. Ne sjećam se više s koje je planete bio i kaj se sve događalo, ali su bile fantastična priče. Znam da je bio malen i zelen. Ja sam ga zamišljao kao hodajući, govoreći grašak s rukama i nogama, barem sada tak brijem. Isusti, kak su to bile genijalne priče. Sve ostalo bilo je goli kurac. Zaštočić. Ste čitali to? O malome koji je uvijek na sve pital zašto. Obožaval sam ga. Ful sam puno čitao kao klinac, do recimo 12te godine. Do 12te sam pročital osamsčetvrtu, sve hardcore andersene, životinjsku farmu, dobrog vojaka švejka, adrana molea, jebenu policu knjiga od tolstoja, ma ono, sve moguce klasike. Ne znam koji mi je glupi kurac bio da sam to opce isao citat. A onda mi se u životu pocelo toliko toga događat i poceo sam razmisljat o toliko sranja, da mi se jednostavno nije dalo više čitat kaj drugi briju. Imal sam knjiga i knjiga u glavi. Jebeno sam obožavao one enciklopedije od disneya. Oh, misterije svijeta. Koja knjiga. Siriusi, svi. Dobro, roberta asprina sam citao s 15. Stevena kinga sam isto tu negdje otkrio. Bukowskog tek s 19. Od njega sam procital puno manje nego kaj sam trebao, vjerujem.
Imam millerovu rakovu obratnicu doma već par mjeseci. Niti otvorio ju nisam. Nemam pojma zakaj jednostavno nemrem. Ono, pogledam knjigu i želim htjet, ali ne. Budem, tješim se. Sjebali su nam revoluciju večeras. Leb nije dobio ban sa ŽK, ja nisam maknut s lista. Reko, ko u srednjoj. Pola profesora me jebalo ko majmuna a pola obožavalo. I tam sam radio malene revolucije. Po defaultu, nije da sam namjeravao. A i imao sam poremećen razred pa je bilo mrak. Ali baš su me jebali. Nije da nisam ničime zaslužio, ali kamon. Gomila imbecila u najmanju ruku diskutabilnog iq-a koja ima vlast nad nevinom dječicom. Kretenizam. Nego, makli me s lista. Svih. Pa sam ih stero u kurac. Pa me metnuli na skoro kul. Na dodatno teranje u kurac vracen sam na kul, suprotno mojim ocekivanjima. Bole me oči od ovog usranog monitora. Doveo sam se u nekakvo stanje privida fizičkog rasapa, opce se ne osjecam dobro, nemam pojma kaj mi je. Možda da opet pocnem žderat tablete za epi? Neam pojma. Ne spavam na plahti. Ne da mi se sređivat krevet, niš mi se ne da. Jučer ujutro sam odnio staroj robu na pranje. Plahtu isto tak. Za to vrijeme je baba bila kod mene sređujuć struju.
Nazvala me da sam joj dužan 200 kn za stan i da nisam platio račune. Reko, nisam. Kad mi date sve račune, dakle i onaj na telefon, idem na poštu, ne prije. Pitala me da li ju ucjenjujem. Nisam shvatio, ponovio sam ono prvo i rekao da moram ici. Glupa ko kurac. Ne podnosim glupe ljude. Nego, dođem navecer doma i nađem njene imbecilne poruke u kuhinji. Mislim, koja pička. Nemam štednjak, nisam imal ni struju kak treba, sve se jebeno raspada a ona me jebe. Ali poruka. Oh pobogu, poruka.
«Normalni ljudi spavaju na plahtama, A VI!!!»
krepaj...
Post je objavljen 14.07.2004. u 05:54 sati.