Prekjucer sam šupil ježa nogom u bodljikavu guzicu. Nisam, zajebavam se. Volim živine, a i ježove. Išel sam se nać s jotićembranj pa sam naletil na omanjeg ježurku kak pluzdri prema špulji getza. Reko, slušaj ježo. To ti je kurac od auta. Begaj. I onak, lagano ga gurnem nožicom, ali tip me ne jebe pol posto. Sam je frknul. Reko, nemoj mi frktat, ideš prema lošem proizvodu buraz. To kaj si ja ni taj nemrem priuštit nije bitno. Odi sim, reko. Niš. Nije se sfrkal onak ni nikaj. Samo je stajal tam, nasred ceste. Išao mi je nakurac, iskreno, nisam bil raspoložen, a znal sam da ga moram spasit. Nisam znal kaj bi bilo gore, da ga zgazi lada il da sjedi tam ispod špulje lošeg južnokorejskog proizvoda. Pa sam ga žveknul pod drvo. Nego, moji poremećeni rodijaci su nabavili novu životinju s kojom sam se igral sad. Mi svi imamo neki jebeni poremecaj da moramo furat tužne, pokisnule i nezbrinute životinje doma. Moj stari je jednom cak dofural dva retardirana frajera doma. Al to je druga priča. Koliko se ja sjećam, počelo je s jankom. Moj stari je radil ko šofer po terenu a i puno je pio pa je kao poklon uvijek dofurao nekakvu živinu, pijan ko avion. Možete si zamislit scenu u kojoj on dolazi doma nakon 2 tjedna terena pijan ko žbun, stara pizdi a on veli da joj nemoj se ljutit i iz džepa vadi kornjaču. Jebiga, mi svi u familiji smo meka srca pa pušimo životinje.
Dakle, kornjače, ježevi, neki supermali psi koji inače ni ne postoje, mačke, betmen, himen jebote, sve smo imali. Sad ću ja kronološki probat isfurat živine kojih se mogu sjetit u ovom pospanom momentu, bez dva retardirana kita iz virovitice. Janko. Janko je bio kozlić. Ja sam bil mali a stari je mado, na trešnjevku doralfu kozlića kojem su roščići tek izbijali. Imam cak i sliku sebe prestravljenog jankovom pojavom. Pizdarija je bila kaj smo se mi išli prek na đimnu šetat s jankom. Ono, svi jebeni susjedi imaju neke normalne životinje, pese, mačke, čudnovate fakin kljunaše, nije bitno, niš nije bilo čudnije od mene koji se šecem po kvartu s kozom na lajni. Janka smo naposlijetku pojeli. Glavno da smo mu dali ime i da je postao dio familije. Onda ga pojedemo. E, tak šljaka moja obitelj. Iduce cudno kaj je donio je bilo lane. Nemreš vjerovat. On nama doma dofura lane. Mislim, sestra i ja smo furali ove običnjarce. Mačke, pese, leteća sranja, kornjače. Ali, ne. On nas je moral nadjebat svaki put. Lane je bilo prejebeno. Mi smo umirali od smijeha kak se strmopižđavao po parketu. Jednostavno se sklizal mali. Spaval je sa mnom u krevetu u početku. Dok nisam skužil da se svako, ali svako jutro budim popišan. Ko s lanetom liježe, budi se popišan. Vjerujte. Imali smo ga dosta dugo, dok nismo otišli u posjetu bratiću i ostavili ga na čuvanje frendovima. Frendovi su imali lovačkog pesa kojeg je naše lane jebalo ko medveda. Ovaj se zaleti a lane hop! i kurac. Mrak. Uglavnom, oni su po našem povratku reportirali da je lane ovaj, pojelo osu, pa se zagutilo, pa su ga, joj, joj, morali pojesti. Mater vam jebem.
Nadalje. Imali smo jedno vrijeme 6 fazana na balkonu. Nije nam bilo čudno. Meni je najbizarnija situacija bila kad je moj buraz bil ful mali, ono, u kolijetki, ne. I moj stari dorafu doma praščića. Ono, pravo malo prase, nekaj mrvicu manje od mog buraza. I metne ga u kutiju odma do kolijetke. Jebemti sunce. Gledam jednog. Gledam drugog. Jedan mi je razbu, drugi je beba svinja. A obadva ružičasta u pičku materinu. To je bila jebeno bizarna scena. Imali smo tam i kornjaču koja se pokušala samoubit skokom s prvog kata jer ju je moja sestra vozila po podu ko autić. Nije joj uspjelo, nije si cak ni oklop sjebala, samo si je izbila oko. Vidjeli smo ju kasnije preko puta. Mislim da je spazila moju sestru jer je odjednom prestigla škodu felacio u zavoju u, za jednu kornjaču nevjerojatnom trku. Imali smo i pesa, onda su ga otfurali cigani. Bil sam tužan, ali onda sam se sjetio koliko puta mi je zapel za kabel dok sam igrao magic pockets. Kad smo se vratili u zg, nabavili smo pesa. Kaj je najgore, PLATILI su pesa. Jebote. Koker španijel. Imali smo ga tjedan dana, a onda je moja draga majka zakljucila da nismo mi familija za imat pesa. Onda smo sestra i ja dofurali doma 3 mačke. Bile su jebene. Onda sam ja išao na vlak po kiši. To je zajebano, ić na vlak po kiši. Spazio sam tam tu užasnu jadnu spodobu koja je nalikovala na psa, samo je bila prozirna. Zel sam pesa i hitil ga staroj prek ograde sa slijedecim rijecima – «mama, pes!». I dalje me zna jebat radi toga. Nitko nije mogao znat u kaj bu se to moje mama pes pretvorilo. Pes je bila ona. Nazvali smo ju franca.
Nemam pojma zakaj, ni jedan pes nema tak glupo ime. Godinama nakon neko se sjetio da je to skraćeno od franciska kaj je jednako glupo, ali smo popušili objašnjenje. Nedugo potom su moji susjedi nabavili pesa kojeg smo nazvali željko. Željku je poslije moj susjed policajac koji je sad u zatvoru propucao glavu pištoljem, ali niju mu niš bilo. To su pesi iz dubrave. Niš im nije. I sad, franca je žensko. Ona je rađala male pesonje. Jebemti, u jednom momentu imali smo 12 pasa, 4 mačke i zamorca. Zamorac se zval pjegica i pojel mi je sve kablove zato kaj smo ga pustili da brije okolo. Bil je veličine godzile jebote, moraš ga pustit da brije po kvartu. Jedan dan je nestao i tek onda sam shvatio da sam mogao pisat grafite po njemu sprejom, ali iz nekog razloga nisam, možda zato kaj nisam imao za sprej. S vremenom broj pasa i inih živina se reduciral na 2. Pes i mačka. Franca i gato. Gato je nedavno nestao, pokoj mu mačjoj duši. Bil je prejeben mačak. Sivko je isto bio zakon, ovim putem i njega pozdravljam tamo, na mačjim pašnjacima. To su bili najveći jebači u kvartu. Uglavnom, francu su moji furali u zagorje pa se vratila. Pa su ju furali u svemir jebote i vratila se. Tak da smo nju uvijek imali. Ona je «mama, pes!». Jedan dan se pojavil pes identične veličine i oblika ko franca. Snebivali smo se. Franca je draga, ali nije lijepa. I ima jebeno najodurniji glas na svijetu. Auauuuu. Nemrem ja to dočarat. Ko da zemete cirkular i malo mu nabrijete treble recimo. I mrčuk basa. Ma fuj jebote, odvratno. E, još jedan takav se pojavil. Zakljucili smo da je to kćer s obzirom na to da su bile ne samo jednako lijepe nego su imale i istu spiku. Približiš im se a one se sjebu na leđa i tak leže.
Taman u to vrijeme je išla ona serija otimacica pa nam je bilo nekak logično da se i nama mora dogodit nekaj ko iz serije. Ali sa cuckima. Ona je isto furala male peseke van ko na pokretnoj traci, nemreš vjerovat. Onda ih je stara dala narihtat kod stručnjaka pa sad više ne rade gnijezdo u šupi. Nastala je praznina. Kaj sad jebote, oko cega sad dramit? Šutiranje ovih nogom u guzicu je postalo dosadno, srca im bijaše prazna. Ali onda je stari djelovao! Da! Dofurao je doma vranu. Jebote. Vrana je bila ful mala i do jaja. Onak, pružiš joj prst a ona bi cijelu ruku. Ne jebem, proguta ti cijeli prst i pušta fredi kruger zvukove uz to. Uglavnom, ta vrana nije nikad letila. Nije letila zato kaj je živila u kutiji u koju je i srala, pa se onda legla u to i rep joj je bio nagrižen od govana. Žalosno. Jednom su došle vrane po nju, ono, njih 15, nemreš vjerovat sceni. A ona kurac. Brije po dvorištu, nateže vrećice, trga susjedima poštu i te spike. Jebo odlazak na jug. Onda je naučila letit. Nakon 2 godine. Paradoks svega je da mislim da ju je po tome kak je naučila letit zgazio auto, ne znam. Ne živim ovdje. Ma mislim, bilo je tu puno puno više životinja nego kaj ja mogu opisat sad. I više od 2 retardirana tipa. Ali to drugi put. Ova živina s kojom sam se malo prije igral i kaj sad spava do mene zove se hektor. Hektor je mačak. I jebe mater. Fakat je jeben. Courtesy of moja sestra. Dakle. Franca. Lora iliti otimacica. Hektor. Za sad. Bog zna kaj buducnost nosi. Ili moj stari.
Post je objavljen 13.07.2004. u 09:39 sati.