Znate li čemu služe ljubavna pisma? Nude li lijepe riječi iskrenost ili emotivnu varku? Znate li uopće kako to napisati??? Bujicom napisanih osjećaja istina, možete nekoga dovesti u stanje neopisive sreće, ali i prepasti ga i nehotice odbiti, a možda se dogodi i da izgubite ono što želite i volite upravo zato što to niste znali napisati, izgovoriti ili pokazati...
Kažu da muškarcima, nije dobro pokazati da Vam je stalo.
Kažu da samo kad skrivate osjećaje možete biti dovoljno cijenjeni i voljeni.
Ja nisam baš sigurna da baš svi dečki ne znaju voljeti i da traže samo pustolovine.
A nisu baš sve pustolovine ni tako porazne, ni tako opasne.
Što bismo u životu radili kada bismo odmah naišli na definitivne i velike stvari?
(Zasigurno zijevali od dosade.)
Mnoge cure ipak smatraju kako je strašno glupo napismeno hraniti prepotentni muški ego.
Ispada da su prošla vremena kada se izjavljivala ljubav usmeno i pismeno...
Sada se jako pazi da se ne zaleti i ne napiše nešto takvo.
Strašno. Prestrašno...
U ovo vrijeme internet revolucije i elektronske pošte, poštari nisu željno očekivani k o što su nekad bili... Zvone tek jednom (ni slučajno dva puta), oštrih pasa se ne boje, a i rijetko raznose ono nešto što razgali srce (osim poneke mirovine).
Čini se kao da su i žene izgubile one čari kojima se očaravaju muški stvorovi (i poštari)...
Vremena su se promijenila... U ovom slučaju – na lošije...
U ljubavi treba pokušati da se bude mudar, a ne samo razočaravati se, premda ima i toga.
Ovo novo vrijeme ne boluje više od pretjerane ljubavi prema divnim nježnim i nestvarnim djevicama, nego ih naprotiv, stavlja na njihovo pravo mjesto – u korpu za otpatke!
Došlo je vrijeme kad se ne mora više biti njonjav da bi se pokazalo da postoji međusobna privlačnost, pripadnost ili naklonost. Ali moram reći da se ne mora biti ni «wamp», pretjerano emancipiran ili matrijarhalan, da bi se došlo do istog rezultata...
Postoji milijun načina...
Jedan od najboljih je onaj kada se dvoje, na iskrenu izjavu o ljubavi, mogu istovremeno nasmijati i zagrliti od dragosti.
Jeste li to probali???
Odmah iza toga je varijanta – NAPISATI nešto što izaziva i Vama i osobi kojoj pišete -«leptiriće u stomaku».
Muškarci, istina, često ugroze ženski brižljivo odnjegovan image i još štošta drugo (ehh).
Pojave se, daruju nekoliko nezaboravnih trenutaka na ovakvim ili onakvim rubovima, ostave ili ne ostave adrese i nestanu...
Žene onda kao glupačice, najprije plaču za tim vjetropirima od magle, pišu duge srceparajuće retke do iznemoglosti, stvaraju si bespotrebne komplekse i strahove od napuštanja, obećavajući sebi kako je to posljednji put da ih je netko «izlevatio» i pokušavaju bezuspješno shvatiti zašto su odjednom postale tako malo važne osobi do koje im je stalo više nego do ikog do sad...ili u najlakšoj varijanti se bace u prvi slijedeći zagrljaj...
Nanižu one tako neposlanih ili poslanih divnih riječi u pjesmama i prozi, muškarcima koji to možda i nisu zaslužili, a sve u času neke neshvatljive zamračenosti uma, dok napokon u jednom trenutku ne shvate da mogu popraviti svoj image (učiniti ga još i boljim) i da je baš dobro što ne znaju nečiju adresu, jer ih to spašava vlastite sramote...
Unižu kadenu osjećaja i suza u smiješne retke o čežnji za ljubavlju i toplinom, o nekim fatalnim promašajima i neispunjenim mogućnostima koje samo onaj kome su upućene može shvatiti i izliječiti bol...
Nakon dvadeset godina, takvih epizoda ćete se zasigurno jedva sjećati ili ćete ih potpuno zaboraviti...(vjerujte mi, znam o čemu govorim)
Klasično odgojeni, u nekim bivšim vremenima mnogi su se stidjeli dati naslutiti nekome kako im je do nekog stalo, pisala su se ili čitala neka duga, zapetljana pisma...i uglavnom se smješkalo i šutjelo, čekali su se uglavnom muški prvi koraci i odbijalo se sve ono što nije prolazilo neke zamišljene kriterije koje su postavljali neki drugi umjesto nas.
Slale su se porukice po prijateljicama koje to i nisu bile, jer su obvezno u toaletu pročitale ono što piše u poruci prije nego su je proslijedili konačnom primatelju...
Možda Vi imate kopiju takvog pisma ili poruke... Pročitajte ga, svakako, još mnogo puta.
Pravi ste sretnik ako je pisano Vama. I ujedno nesretnik ako dobiveno niste znali cijeniti.
Možda ste ponosni vlasnik svojih vlastitih neposlanih bisera... ;o)
I na njih se vrijedno podsjetiti ako odišu iskrenim emocijama koje možda netko nije cijenio i priznajte kako je iz ove perspektive pomalo smiješna prepreka nekakva anonimna djevojka/dečko ili loše ocjene, društvo koje niste mogli napustiti, godine, narodnost ili vjersko opredjeljenje, da ne budete s nekim i oprobate njegov recept za sreću, a ujedno i žalosno što niste tada malo poradili na tome i situaciju okrenuli u svoju korist.
Neka pisma i poruke zaista nikada nisu poslana...Ostale su u tami nekog rokovnika, neke prastare školske bilježnice, u nekoj ladici ili kutiji sa nekim drugim dragim, romantičnim sitnicama...
Nja, nja, nja...znam reći ćete Vi...opet Sanja brije na patetiku...
Evo stajem na ovom mjestu!!! Ostavljam Vas da razmislite...
Kako bilo, činjenica jest, da onaj tko se izjašnjava o osjećajima, misli kako je okusio dno, a onaj tko ih čita - lebdi u nebesima (s nahranjenim egom).
Poruke osjećaja kriju mnoge dileme, životne priče, dobitke i poraze. Ljubavne izjave kriju veliku školu života.
Lekcija broj 1 prva i fundamentalna:
«Ako nekog volite iskreno, nikad ništa nije ni izgubljeno, ni prekasno.
Pravi doživljaj uvijek je vrijedio više nego deset standardnih koji se, kad prestanu, već sutradan zaborave.»
Ako i Vi tako mislite, napišite to otvoreno onome kome to dugo niste izrekli. (Pa čak i ako živite zajedno.) Time možete postići samo dobre vibracije...
Pravi muškarac/žena zna koliko ponosa Vas to košta, zna to cijeniti.
Zanemarite priglupe predrasude, odvedite nekog u nebesa, pokažite, pa i napismeno da vam je do nekog stalo. Nemate puno za izgubiti, a onaj tko to ne želi – gubi puno više...ostaje prizemljen.
Nije neophodno biti ni dugačko, ni često. U svemu je dobro imati mjeru.
Jedno «volim te» sasvim je dovoljno da učini čuda među Vama...