Brbljavost bi, ako bi je tko htio definirati, bila određena neumjerenost u riječima, a brbljavac otprilike netko ovakav:
tko se obraća nekome koga sretne i, ako mu ovaj nešto odgovori, kaže da to nije ništa i da sam sve zna i da će, samo ako ga bude slušao, čuti ono pravo; i dok sugovornik nešto priča, upada mu u riječ: "Nemoj zaboraviti što hoćeš reći" i "Odlično da si me podsjetio" i "Kako je ovaj razgovor koristan" i "A nisam spomenuo" i "Odmah si shvatio" i "Odavno čekam hoćeš li doći na isto što i ja mislim" i baca druge slične šlagvorte, tako da sugovornik ne može ni doći do daha. A kad je sredio pojedince, taj je u stanju obraćati se i grupama i rastjerati ih usred posla. Ulazi i u škole i u sportske dvorane, i smeta djeci dok uče, toliko blebeće s trenerima i učiteljima. One koji kažu da su na odlasku u stanju je pratiti i sprovesti do kuće. A kad sazna što je bilo na skupštini, širi to i još dodaje priče o jezikovoj juhi za vrijeme arhonta Aristofonta, i o govoru kojim je sam imao uspjeha kod naroda, a dok pripovijeda ubacuje i kritike na račun narodnih masa, tako da slušaoci ili zaborave gdje su ili zaspe ili ga usred priče ostave i odu.
A kad sjedi među porotnicima ne da da se izrekne presuda, kad je među gledaocima ne da da se gleda, kad je na gozbi ne da jesti, govoreći da je brbljavcu teško šutjeti, i da mu je jezik dobro podmazan, i da ne bi to mogao prešutjeti ni kad bi ispao brbljaviji od svrake.
A rugaju mu se i vlastita mala djeca, kad hoće spavati pa mu kažu: "Tata, brbljaj nam nešto da brže zaspemo."
Teofrast (oko 371 p.n.e.--oko 287 p.n.e.)
Post je objavljen 13.07.2004. u 01:09 sati.