Jebemti mater. Pederluk je kurac naspram zaljubljenosti. Ono, ne kara mi se. Ne odgovaram im na poruke, pozive, da me ne bi slucajno primile za kitu pa onda moram karat po inerciji. (!!) Pa u picku materinu, živim za dan kad bum muško opet jebote. Opet ponavljam paradoks najvecih jebača. To kaj su najvece pičkice isto tako, u danim okolnostima. No, nemrem rec da dijelom mazohisticki ne uživam u ovim. Mora da uživam jer se ne bi ufurao u to toliko. Bar nije dosadno. Mozak radi, pa ne radi. Pa je sjeban, pa je ono, ok recimo. Mislim da je to sve u svrhu eventualne promjene polariteta. Ono, ak ipak ispadne sve ok, onda je ono jebote, da euforijom uništiš ostatak ozonskog omotača. Sjecam se kad sam znal s Anom pricat o njenim vezicama, o mojim sranjima i tak. I kak mi je prvo oduševljeno znala pricat da joj je ta veza mirna i super, ima sigurnost i sve i kak je preoduševljena kaj je kit konacno dobar i normalan, za razliku od nas ostalih mentalno dislociranih abominacija. I par mjeseci kasnije, kurac krasan. Nema strasti, nema života, nema ničeg. Reko jebote, pa kaj nisi to htjela. Jesam, veli. Kao, za promjenu, ali kurčina. Neke od nas to pokreće, daje nam volju da nastavimo dalje. Ne mislim sad na ove svoje egzistencijalne pizdarije, to je greda. Mislim na to nekaj nenadjebivo predobro, na onaj moment u kojem zivis svoj najdraži film. Da li je to pulp fiction il četverored nije bitno. Svako zeli zivjet svoj fakin film. Svjesno ili nesvjesno. Anina i moja veza je bila živa jebena drama.
Brijao sam nakon prekida da sam zgubil 3 godine, da mi se niš nije događalo u tom razdoblju. Nije kurac. Baš ta drama je bila to nekaj. Pa mi smo svud išli skupa, družili se s istim ljudima, jebali si mater pred tim ljudima, mrzili su nas, pokretno jebeno kazalište. Meni je u prošloj vezi prvih 6 mjeseci bila koma, iako mi se sviđala pun kurac. Bila je motionless iako smo imali aktivnosti. No, ipak je prerasla u ljubav, nekak. Mislil sam da mi to treba. Onda me ona pocela jebat sa svojim sranjima. Drama! Zato se ja valjda nisam mogao maknut. :D Jebote, ljudova. Sick. I sad, ova situacija. Nije da mi je lijepo. Ali metnimo to u kontekst priče. Jebote, tu se toliko toga događa. Ja bi tu priču htio citat. Pogledat kratak filmic snimljen po njoj. I vjerojatno bi više užival u pozitivnom dijelu priče, ali valjda nemre odmah. Mora bit kurvina guzica prvo. Ali i onda se nekaj događa valjda. I jesam na rubu živaca i sjeban, al onda si mislim jebote, kaj bi bilo da nisam? Isao bi na posao svaki dan u fotokopiraonu. Isao bi doma. Bio bi premoren. Ujutro bi se digao i isao fotokopiraonu...subotom bi se prepio. Za koji kurac i za koga? To je ona druga krajnost. Preživljavanje, zombizam. Ovak je grdo, al bar znam da osjecam. I ne potenciram to bas toliko. Jednostavno je tak. Malo sam se utopil u toj kurčini doduše. Racionalizirajmo. Recimo to ovako.
Jebeš život bez teatra.
Post je objavljen 12.07.2004. u 20:21 sati.