Jedanaesti juli u Bosni označava (na tri načina, naravno) tragediju zvanom Srebrenica. Ove godine je ukopano preko 300 tijela stanovnika, uglavnom muškaraca i dječaka, ovog nesretnog grada.
Sjećam se tog i dana oko 11. jula 1995, dok sam bio u Bosni. Nakon tri godine pakla na zemlji, čovjek bi pomislio da ga ništa više zaprepastit ne može. No, jasno se sjećam TV slika iz Srebrenice tih dana. Osjećao bih se sjebano, mada mi je bilo 15 godina, ono, šta ja znam. Ali, ipak, tuga te obuzme a s njom i strah, ludilo, nevjerovanje, mržnja.
Odveli su mame, sestre i nene i zatvorili ih žicom dok su ubijali njihove sinove, braću, očeve i djedove. Imam vrlo sjebanu memoriju o životu svome ali tih se prizora jasno sjećam. Bilo je to nešto stravično, nevjerovatno.
I dan danas postoji ta neka mržnja koja se probudi na dane kakav je danas. Nije ta mržnja nikome potrebna niti kome dobro zadaje, ali je tu, ljudska je emocija. Kako da se drugačije neko osjeća kad se sjeti iskustava iz rata.
Imam prijatelja sa svih strana i njih sve cijenim i volim pa se ponekad i osjećam krivim što imam osjećaje mržnje prema onima koji su dio naroda čiji su pojedinci (u velikom broju) činili ovakva zla. I "moji" su radili to, ali način na koji je to urađeno u Srebrenici je nešto što se ne može opravdavati ničim.
Ne znam šta je poenta ovog posta, valjda da pokažem bar neku emociju u vezi sa Srebrenicom.
Zoran Ćatić je to puno bolje opisao od mene: Istoriju pišu pobjednici.
Post je objavljen 12.07.2004. u 02:25 sati.