O danas sam jako bio koristan. Vucarao sam se po stanu, jeo dostavljenu carbonaru, gledao filmove i surfao netom. Baš dangubljenje do krajnjih granica, ali nažalost ne negdje na moru, već u kišnoj metropoli. Ne znam što je gore - da pada kiša i da mi moji Dalmoši mast vade pričom o suncu i kupanju, ili da prži sunce, a da se ne mogu baciti u more i zaleći u hladovinu.
Ovako kad si daleko od doma, kad se vratiš dolje možeš se odmoriti kao pravi turist. Odmaraš se od posla i od vreve velegrada i cijeniš svaki trenutak opuštanja. Cijeniš more, zvuk valova, sol u kosi (ajde barem neki, ja ne zbog tehničkog nedostatka), večernju mandolinu, pučinu obasjanu mjesečinom ...
Kada živiš u Dalmaciji onda sve te detalje ne primjećuješ, kao što sam već napisao u jednom od tekstova. Moji Dalmoši sada rade punom parom, jer jedino u sljedećih mjesec dana mogu namaknuti kakvu-takvu zimnicu. Njima je ljeto bitno zbog preživljavanja, a ne zbog ugođaja o kojem sam pisao. Veliki broj radno sposobnih muškaraca i žena ne stigne se ni baciti u more, jer rade udarničkim tempom. Oni u moru mogu uživati zimi, u jesen i na proljeće, ali ljeti im je užitku pretpostavljena potreba da si osiguraju egzistenciju preko ostatka godine. Imaš more, ali ne uživaš u njemu kada svi drugi uživaju - kakav paradoks ...
Ali evo ja se pripremam krajem tjedna ponovno na more i već polako oštrim moje Dalmoše na večernje gradelavanje, uz dobro vino i pismu. Zadnji put sam čuo jednu dobru pitalicu, ali mi nije pala na pamet odmah prilikom izvješća iz Dalmacije, jer su je valjda alkoholne pare zamagljivale.
Dakle, slijedi pitalica, a onaj tko točno odgovori dobija pusu u čelo i Dorina čokoladicu (od Kookoosa):