Marketing
molim te, ne naginji se kroz prozor..
moj bi tata bio najsretniji čovjek na svijetu da ja učim iz tuđeg iskustva. njegovog, po mogućnosti, ali dobro dođe i mamino ili bakino, kada su u pitanju stvari o kojima on ne zna toliko puno (kuhanje, npr.)
tata voli učit o stvarima tako da mu neko dođe i kaže sva pravila i male trikove (musts and musn'ts), i onda on postane instant expert.
ja volim učit o stvarima tako da probam prvo što mi se čini imalo logično, pa drugi put probam na neki drugi način, i tako dok ne skužim kako me najbolje ide.
i znam ja, učili su me na faxu, moja metoda učenjem pomoću pokušaja i pogrešaka puno je jednostavnija i niža na evolucijskoj ljestvici od tatinog vikarijskog učenja, al šta ću kad mi je ono zabavnije..
i kad malo razmislim, barem 80% svađa između mene i staroga svodila se na to da je on htio da sjednem i vidim kako netko stariji nešto radi, a ja sam tvrdila da ja sve to znam i sama nekako izvest. imao je neku ideju prije 5 godina da bi bilo korisno da naučim kuhat tako da stanem pored mame u kuhinju i gledam kako ona to.. ne zna se kome je to bilo više tlaka, meni stajat u pregrijanoj kuhinji umjesto da visim na netu, ili mami što joj se neko muva oko nogu dok paralelno kuha tri ručka. smislile smo tajno kompromisno rješenje, gdje ja dođem 5 minuta prije kraja, a ona mi ispriča "ma gle, to ti je jednostavno (svaki mamin recept počinje sa 'ma gle, to ti je jednostavno' i to mi je jedna od najdražih stvari kod nje).. isjeckaš kapulu, pa staviš to, pa staviš to, pa malo toga i toga i ako imaš u kući može i to i gotovo!"
takve upute (bez brojeva uz grame i minute) značile su puno sirovih, prekuhanih, neslanih, presoljenih i svakojakih obroka, ali sam brzo uhvatila tisuću malih trikova, jer je abrem bilo zabavno.
ali tata još uvijek ne propušta priliku da mi kaže "e, a da si učila od drugih kako sam ti ja govorio.."
evo, neki dan sam bila kod midgeta m. i radili smo manistru na šalšu. i vidila sam od midgetine m. i non-midgeta r. totalno praktičan način sjeckanja kapule. sva oduševljena, sutradan sam odmah smišljala šta bi mogla kuhat sa sjeckanom kapulom (hmda, nisam dugo smišljala..) i pohvalila se tati svojom novom vještinom. naravno, pokazalo se da to tako radi moja mama, obje bake, a vjerojatno i sve žene generacijama onazad, otkad postoji kapula i oštri noževi, samo ja nikad nisam gledala kako oni to rade, nego sam nekako domislila svoj način. tako da je opet bilo "a jesam ja tebi govorija da..."
e i onda.. jutros se probudim sa natečenim kapcima i čudnim peckanjem u očima. i uhvati me panika da me vata neka čudna očna (okej, ovo mi ne zvuči kao prava riječ, ali poslužit će) bolest, da mi pucaju nekakve kapilare, da ću morat stavljat neke odvratne masti koje neće spriječit to što ću oslijepit idući tjedan i.. (to je zbog one moje priče da me zabrinjava da sam previše sretna.. shea, to si sve ti kriva, ti si mi to uvalila..)
uspaničena i nemoćna, požalim se tati za vrime jutarnje kave..
- jesi gledala kroz prozor iz vlaka?
- dddda... zar to ima nekkave veze?
- pa je.. znaju oči peć ako se dugo stoji na tako jakom vjetru
- a još sam se pitala kako to da nikad nisam virila kroz prozor kad sam bila mala.. zaključila sam da je to bilo zato što nisam mogla dobavit, pa sam ovaj put, da proslavim svojih 166cm, bar sat vremena guštala ko oni blesavi psi na televiziji što ćire kroz prozor od auta (peku li pse oči nakon toga?)
- a miki.. ja bi nekad volio da mogu sve istrest iz svoje glave u tvoju, da znaš sve što ja znam, pa da ne moraš ispočetka.. a kad ne ide..
jebga, tata..
danas me zove selma, naravno...
Post je objavljen 10.07.2004. u 18:14 sati.