Najveća naša muka u životu prozlazi odatle što smo vječno sami, a sva naša nastojanja, svi naši čini teže za tim da izmaknemo toj samoći.
Istina je da ne postoji nikakav dodir, baš nikakava povezanost, gdje čovjek ne bi osjećao tu svoju ponovnu i vječnu samoću. Često puta bih se nalazila okružena hrpom ljudi, a da sam u tom trenutku bila najusamljenija osoba na svijetu. Jer nekad se jednostavno izgubiti među ljudima ... i biti sam. Kad sam u društvu ljudi u kojem moram biti zbog nekih obiteljsko-društvenih razloga, a zapravo ne želim biti tu... onda sam sama. A nekad su dovoljna i samo slova na monitoru pa da se osjetiš u najboljem društvu ... ili možda samo jedan osmijeh koji dobiješ od drage osobe.
I onda opet dođe noć i ostaješ sam sa sobom, svjestan da koliko god imao osobe koje voliš i koje vole tebe, uvijek ostaješ sam ... baš u tim trenucima treba se znati radovati jednostavnim stvarima.
Pauku na zidu, mjesecu na nebu, usnuloj mački u krilu... jer koliko god da bili sami, ipak u svakom trenutku možemo znati da negdje, nekada ipak ima neka osoba koja je u tom trenutku pomislila na vas...
Post je objavljen 12.05.2004. u 19:46 sati.