Da, kao što ste mogli naslutiti, moje cure su posebne. Malo ih je kao što su one. Samo 2% čovječanstva. I to nema veze sa vještinama kao što su pisanje, surfanje netom ili snalaženje u prostoru.
Nego su samim rođenjem privilegirane članice odabranog društva. Kluba blizanaca.
I da stvar bude zanimljivija, u tom krugu one se opet izdvajaju. Naime, uopće ne izgledaju kao blizanke. Čak ni kao sestre. Mlađa je na tatu (koji nekad nije bio Debeli, nimalo), a starija klinceza je moja klonceza, mamina slika i prilika.
Sad, tu se javljaju izvjesne poteškoće u međuljudskim odnosima. Jer kao i svi normalni ljudi, moje cure imaju potrebu da se druže sa sebi sličnima. I kad negdje ugledaju par blizanaca, a osobito blizanki, odmah polete k njima.
«Bok, cure. Vi ste blizanke?»
«Aha», odgovaraju uglas Primjerak I i Primjerak II.
«A kaj ste vi? Susjede?»
«Ne», pomalo će uvrijeđeno Lucy jr, «i mi smo blizanke. Ali dvojajčane. Ja sam starija, šišam seku za 3 minute.»
«A ja svoju za 10 minuta», veselo uzvraća Primjerak I.
U tom trenutku komunikacija je utvrđena, povjerenje zadobiveno.
Zaista, nitko ne bi na prvi pogled rekao za moje cure da su blizanke. Niti na drugi ili sedamstodvadesetčetvrti. Ne, one se moraju dokazati! Na svu sreću, vladaju terminologijom. I poznaju materiju.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 09.07.2004. u 23:51 sati.