Ustajanje i doručak nam je u petak 11. 06. bio ranije nego tijekom trajanja prvenstva. Prtljaga je trebala biti već pripremljena za odlazak. Bio je to rastanak s Ivy Square-om, koji se nekako dešavao u nekoj žurbi. Onako, nakon ustajanja trebalo se usredotočiti na toćnost u vremenu, a da se sve obavi bez nekoga zaboravljanja, jer popravaka nema. Već jučer prije odlaska na spavanje pripremio sam stvari za put. Mirno sam otišao na doručak. Stigli su i autobusi. Završivši doručak, donosim prtljagu pred recepciju.
Organizator je sačinio raspored ljudi po autobusovima. Razlog tome je taj, što nećemo svi sudjelovati na festivalu goa u Okayami. Ostaje nas tridesetak, a ostali će nastaviti avionom put Tokia i potom kući. Mi, koji ostajemo, smo zajedno u jednom autobusu. Već sam se smjestio, kada primjetih da mi je ključ od hotelske sobe još u džepu. Zaboravio sam ga predati na recepciji. Pomislih: ‘Sreča! Zamalo da ne odoh s ključem. Koji su problemi mogli nastati.’. To je ustvari bio samo osjećaj, jer precizni Japanci su sve provjerili i kada sam izašao iz busa predati ključ, već su sve znali, pa sam isti predao Yuki, koja se ponudila da to obavi, da se ne gubi vrijeme.
Bilo je kišno jutro, uz laganu kišicu. Ličila je na oproštajnu. Krenuli smo autobusima kroz gradski promet. Bio je to pogled kroz život grada. Išlo se polako uz podosta čekanja na semaforima. Nikako da završi grad, pa da se raspali bržom vožnjom. Rekoh: ‘Koliki je Kurashiki?!’.
Skrećemo u neku sporedniju uličicu uz neki most, koji prelazimo i uskoro i stajemo. Kurashiki i Okayama su ustvari spojeni, pa nismo niti primjetili prelaz u drugi grad. Stigli smo do Okayama dvorca, koji je povjesna znamenitost. Izgrađen je 1597. godine. Pri izlasku iz autobusa dobivamo kišobrane. U programu je obilazak dvorca. Idemo liftom na vrh i razgledavamo ga odozgo prema dolje. Dvorac je preuređen u muzej. Tu su razni predmeti i oprema iz prošlih vremena. Posebno je upečatljiva oprema ratnika kroz povjest dvorca. Napuštamo dvorac i nastavljamo mostom preko rijeke, koja obilazi dvorac, a služila je kao obrana od neprijatelja.
Slijedi obilazak Korakuen parka, koji je ustvari veliki botanički vrt. Toga sam postao svijestan, kada sam uočio da su sva stabla u njemu različita. To je jedan od tri najznamenitija parka u Japanu i privatni je posjed. Ovaj park je ustanovljen 1700. godine. Razvukli smo se čitavim parkom i bili u više manjih grupa. U opisu parka pomaže Nikoli, Draganu i meni Fujiwara san, koji je odavde rodom. Pokazuje nam manju farmu zelenoga čaja u sklopu parka i kaže da tu ima zmija. One nisu agresivne, jer imaju svoju zanimaciju. Ljudi ih ne zanimaju, ako ih ostave na miru, pa se i ne pokazuju. Bilo je i priče o uraganu koji je najavljen i koji treba proći ovim krajevima tijekom naredne noći.
Svi se završetkom obilaska parka okupljamo u restoraciji Kakumeikan. Naravno, cipele ostavljamo pred ulazom, kao i kišobrane. Vrijeme je za ručak. Sjedamo na jastuke na podu uz male stoliće. Stavljam noge na stranu, jer sjedenje na njima mi ne ide. Organizatori dijele kimona, onima koji ostaju na festivalu u Okayami. Ručak je bio, kao i često u poslijednje vrijeme, tipično japanski i jelo se hashi štapićima. Više mi to nije problem.
Po završetku ručka razdvajamo se. I opet je to sve po protokolu, pa se ne stižemo niti posebno pozdraviti s onima koji odlaze kući.
Krećemo autobusom put Okayama Kohoku Junior High School. Već imamo iskustva sa sličnih događanja. Pripremljen je i kulturni program uz tradicionalni ples i predstavljanje povjesnih vojnih odora. Neki se i slikamo, nakon toga programa, s akterima. Igramo s učenicima go na raznim pločama. Tu je i razgovora, potpisivanja, pitanja…..
Nakon posjeta školi odlazimo u gradsku shoping arkadu pod nazivom Hokancyo. Tu je puno raznih manjih trgovina. Dolazimo do jednoga mjesta gdje nas čekaju pripremljene go-garniture. Sve je to, kao nasred ulice koja je natkrovljena. Igramo s prolaznicima go. Ima tu i onih koji su došli namjerno igrati s nama. Odigrao sam veći broj partija, pa i s nekim jačim igračima na ploči 9x9. Bilo je zanimljivo. Mi, gosti bili smo lako uočljivi zbog roza kimona koje smo nosili. Bilo je i dosta djece koja su igrala s nama i potom sakupljali autograme. Za to vrijeme je vani počela jače padati kiša i puhati vjetar, a nakon toga se vrijeme smirilo. Mora biti da je to bio ostatak onoga uragana.
Po završetku igre u shoping centru odlazimo do jedne knjižnice u blizini. Ulazimo u jednu svečano uređeno dvoranu, jedan po jedan i predstavljamo se skupu. Bila je to svečana večera s dobrodošlicom, koju je pripremio mr. Ishii guverner Okayame.
Prošao je tako dan pun zanimljivosti i aktivnosti.
Odlazimo autobusom, do mjesta gdje noćimo, u Okayama Seinenkan. To je poput naših studentskih domova, ali spava se na podu po japanski. Zahvaljujući susretljivosti jedne mlađe Japanke, uspijevam doći do interneta na njenom lap-topu, ali nisam uspio postaviti nikakav post, jer je došlo do prekida veze, koja nije bila fiksnom linijom.
Odlazim na počinak. Noć je topla pa se nićim i ne pokrivam. U sobi sam s Xianyu Li-em iz Kanade i Vladimirom Carlosom Zelayaom iz Mexica.
U subotu 12. 06. ustajemo uz doručak u Sainenkanu. Napuštamo noćište s prtljagom, koju opet stavljamo u mjesto za prtljagu u busu. Ja vodim brigu da moje stvari budu lako dostupne, jer ću ranije napustiti skup, zbog odlaska na Kyusyu. Kawamoto san je cijelo vrijeme s nama, a s njime ću put juga. Naše današnje odredište u Okayami je Izushi osnovna škola. Tu je već sve spremno za igru. Spremne su ploče 9x9, 13x13 i 19x19. Puno je djece s kojima igramo go. Pričamo, družimo se i potpisujemo djeci na kartone za autograme, ali ovaj puta i mi njih tražimo isto na naše kartone. Lijepa je uspomena i nama, puno raznih potpisa japanskim pismom.
Ručak je u školi zajedno s djecom. Nakon ručka nastavljamo s igrom. Nešto prije kraja aktivnosti Kawamoto san i ja napuštam društvo. Srdačni pozdravi i naklon dvorani i događanju, koje je još u tijeku, uz jedno veliko tiho ‘Arigato’. I nema tu neke putne groznice, jer sve ide na vrijeme. Odlazimo taksijem na željeznički kolodvor. U miru ispijamo čaj i pričamo i bez žurbe odlazimo na Shinkansen u pravcu Kyusyua.
Sayonara Okayama!
Štovani blogeri i tako to bijaše u Okayami, a i moj opis boravka na 25. Svijetskom amaterskom prvenstvu u gou stigao je do kraja. Nešto malo sam pisao direktno s mjesta, a potom završni dio na Kyusyu po povratku, da bi završio sa prvenstvom i Okayamom, koji su kao sredina svega toga. Reklo bi se da sam vremenski šarao, priznajem. Sve to ću sakupiti u cjeloviti materijal i staviti u izvanredni broj tjednika moga kluba iz Velike Gorice. Ako netko poželi takav materijal, mogu mu ga poslati e-mailom. Pišite mi na mladen.smud@gzaop.hr , a možete i putem komentara posta.
Pozdrav bloger Mladen
Post je objavljen 09.07.2004. u 07:38 sati.