Autobiografski uvod pun jada i patnje
Kad sam bio mali tata me dao u muzičku školu. On nije mogao ići pa je hteo da budem i ja. Svirao sam gitaru i mrzio je. Normalno sam prosvirao tek u srednjoj školi, u jeku puberteta, svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve škole, Stanka Preka, Fernanda Sora i Polifonije/homofonije.
Sviram, naravno, grozno.
Vrijeme sadašnje
No nedavno sam shvatio zapanjujuću istinu: Na Internetu možete naći brdo stvari za klasičnu gitaru! I to ne Stanka Preka --- nego dobrih stvari. U prijevodu: onih koje mi se sviđaju, a da ih čak i ja mogu odsvirati. Ljudi čak vješaju stvari besplatno --- i svoje, sasvim zgodne (v. Jubing Kristianto, The Clock --- ili David Hahn, Shore Morning), ili aranžmane...
Tijekom svih mojih paćenja i napaćivanja (slika s popravnog ispita: ja u oblaku dima, a profesori drmaju ćevape - valjda da lakše podnesu moje tamburanje) nije mi palo na pamet da ima muzike za gitaru i mimo...
Dragi moj tata i tate, koja je pouka?
Post je objavljen 09.07.2004. u 14:55 sati.