Evo po drugi put prekretnice.Želim se istrgnuti iz mraka ovog braka(vidi još je i u stihovima).......ove more što se zove Ž.Kad sam konačno ovladala sobom i onim što hoću,sad on glumi paćenika i ne da se živ iz ovog stana.Drogira se tabletama..ne znam dal da zovem hitnu pomoć.....sama sam i nikog oko mene da zna što konkretno učiniti.
Ma ima on lijepo svoj namješteni stan,ima on materijalno puno više nego ja,al se prikačio ko čičak za mene.Već sam kupila i novu bravu.Al nikako da ode.
Zna da je kraj........e a sad bi se htio ubit.
Kad sam se ja ubijala nije imao razumjevanja ZAŠTO mi je to došlo,a ja ZNAM zašto je njemu sad tako.
Boji se samoće i sebe jer je slabić...jer pije......jer nema volje.....jer je star......jer nema nikoga osim mene...
A stvarno nas više ništa ne veže-nemamo zajedničke djece,imamo svak svoj stan,imamo previše gorčine.On ima više materijalnog,ja imam više duhovnog.
I nije me strah ponovno početi život u ovim godinama iako mi se još lani činilo da mi je kraj,da nema više svrhe mog postojanja na ovoj zemlji...odgojila sam prekrasno biće,moju kćer,sad je i ona zrela osoba,zrelija možda i od mene....i šta ću ikome više.
Ali SAD znam da imam ljubavi za dati,ljubav svojoj kćeri,svome zetu,eventualnim unucima.....a najviše bih voljela dati još jednom ljubav nekoj srodnoj muškoj duši.
Valjda nije prekasno za nade?
Bože,molim te daj mi strpljenja da prebrodim ovo,da ispunim zrakom slobode moja stješnjena pluća,daj mi krila da se izdignem od svih prošlih jada,daj mi snage da ostvarim cilj...
Post je objavljen 08.07.2004. u 11:33 sati.