zasto nam toliko dugo treba da spoznamo svoje zablude? da spoznamo svoju srecu koja ne mora biti nista drugo doli sposobnost opazanja svega u nicemu. zasto zaboravljam na ono sto me nekada toliko veselilo? zasto osjecaji blijede kada ostanu bez podrazaja? je li sudeno biti tako, je li to prirodan slijed stvari ili smo mi sami krivi? jesam li kriva sto zaboravljam? ali ne mogu protiv toga...sto se treba desiti da nastane stalnost?
Post je objavljen 07.06.2005. u 14:38 sati.