Dan je već odavno prešao u svoju drugu polovicu kada je konačno stigao signal da se kreće. Marko i ja smo krenuli uzvodno pješice do iduće skele kako bi pokupili čamac kojim bi otplovili do šume. Čamac je bio u dobrom stanju što je ohrabrujuće s obzirom na put koji je pred nama. Nakon čišćenja čamca predali smo se snazi rijeke da nas odnese nizvodno do naše skele. Doznali smo da Vulin ima problema sa lamom. A baš njegov čamac je uzdanica cijelog pothvata izvlačenja majpana na otvorenu vodu. Vještim manevrima spretno smo pristali uz obalu. Ubrzo je čamac bio krcat stvarima nužnima za preživljavanje u prirodi (usput nabrojimo neke: zastave, pivo, signalne rakete, petrolejske svjetiljke, pivo, kobasice, slanina, kruh, pivo i sl.). Ekipa se skupila na obali te je uslijedilo tradicionalno slikanje prije polaska. Cure koje su u blizini pokušavale izloviti kakvu dunavsku neman su nam pritom pomogle. Slikanje je brzo bilo gotovo jer smo svi bili nestrpljivi da krenemo konačno u akciju. Polako smo se kretali uzvodno Dunavom. Okuka je bila pred nama a komarci iza nas. Uživancija. Čista uživancija. Već sam zaboravio kako je lijepo biti na vodi po finom sunačanom skoro-ljetnom danu. Ekipa se uživjela u 'ulogu'. Pivo se lilo u suha grla a promili su počeli vladati. Već smo se pomirili sa činjenicom da je ekspedicija svedena na tri čamca kada se iz guštika Dunavca pojavila silueta sportskog čamca za prijevoz drveta u ponosnog vlasnika Dragana. Dojurio je do nas parajući valove na rijeci kao da ima konja na pretek a ne osamnaesticu. Za treptaj oka je bio kraj nas i ja sam kao službeni fotograf ekspedicije prešao u njegov čamac. Puno konja i lagan čamac dobitna su kombinacija za uživanje na vodi i bacanje u očaj strpljivih ribolovaca. Dok smo polako klizili površinom pred nama se ukazala grdosija koju daljci nazivaju bijelcem. Brod je svojom snježnom bjelinom bio u potpunom kontrastu sa pozadinom. Za pozdrav a i generalnu probu ispravnosti bengalki jedna je zapaljena na opće oduševljenje članova ekspedicije. Putnici na bijelcu su poskakali sa svojih ležaljki i u trenutku su već bili na ogradi palube i u čudu nam mahali.
Neupućeni bi taj čin objasnili pokušajem predaje bogatih stranih turista hrvatskim gusarima koji harače svakog tko pokuša proći njihovim plovnim putem.
Ekspedicija se polako približavala mjestu iskrcavanja. Ispred nas smo ugledali ekipu iz Limana kako vuče svoj majpan. Svaka čast dečkima, trude se i to je za pozdraviti, ali mi smo za njih ipak veći profesionalci.
Ulazak u rukavac i nailazak prvog roja komaraca probudio je u meni one najgore slike prošlih godina kada smo se češali kao ludi od silnih izljeva ljubavi komarica. Ubrzo se našlo sredstvo za tjeranje komaraca koje čak prekrasno miriši tako da u nedostatku drugog mirisa za izlazak u selo(grad) možete isti koristiti. Kako je fotoaparat bio pun slika trebalo ih je prebaciti na laptop dok je ekipa otišla na kopno da pronađe najlakši prilazni put do stabla. Da Bill i to Gates iz Richmonda mora podizati operativni sustav u uvjetima prosječne gustoće komaraca od barem 124 kom/dm3 pitao bih ga ja može li se operativni sustav bolje napraviti.
Bilo kako bilo nakon nekoliko minuta posao je bio gotov i ja sam se uputio u šumu.
Dečki su se već okupili oko potencijalog stabla i vještim pogledima mjerkali kamo će stablo pasti kada ga odvojimo od životno mu važnog korjena. Oštra pila i dobra sjekira je sve što je potrebno da bi se odradio posao u najboljoj maniri šumskih radnika. Stablo je prvo stučnim pokretima zapiljeno a onda je sjekirom dovršen posao. Složnim guranjem stabla, koje mi se u prvi mah činilo kao ono u vojsci 'guraj zgradu možda se pomakne', uspjeli smo što bi Dalmoši rekli 'navigat' stablo da padne upravo kamo smo željeli. Jedina stvar koja se dogodila a koju nismo željeli ali je bila neizbježna je lom dijela krošnje. Tek kada je drvo bilo na zemlji uvidjeli smo kolika je zapravo grdosija. Vještim premjeravanjem utvrdili smo da je dugačko barem 24m. Uslikali smo se na trofeju kao da smo u prašumi u lovu na tigra te nahranili komarce koje smo uzbunili padom stabla. Stablo je očišćeno od suvišnih grančica koje bi nam mogle smetati pri nošenju kroz šumu. Uslijedila je mala okrijepa prije nošenja stabla kroz šumu. Trenutak istine je došao. Svi smo se po visini rasporedili na strateškim položajima po duljini stabla. Viši članovi ekspedicije su na čelu kolone gdje je deblo deblje a niži članovi prema krošnji. Prva dionica koju smo trebali svladati je bila kratka, svega nekoliko metara, te mi se tada činilo da nošenje neće biti neki problem. Uslijedio je kratki odmor i koordinacija te ponovno dizanje debla i nošenje kroz šumu. Ova dionica mi se činila znatno duljom i težom jer osim što je teren bio neravan i močvaran trebali smo se dobro 'navigat' između stabala. Došavši pred jedan zavoj ispred uspona kojim bi smo se trebali popeti na šumski put malo smo odmorili. Vrijeme dobiveno odmorom smo iskoristili za okrijepu i krčenje pristupa šumskom putu. Deblo je složnim pokretom opet odvojeno od zemlje i nošeno idućih stotinjak metara po šumskom putu što je ipak bilo puno lakše nego li kroz šumu jer je put ravan i utaban i bez prepreka svakojake vrste. Dok smo nosili stablo Matija koji je kao kršan izdanak slavonkog roda s lakoćom nosio stablo iznašao je načina da nas uslika u trenutcima dok smo se patili noseći deblo kroz šumu. Tako je on jednom rukom držao deblo a drugom k'o Lupino stručno lovio trenutke našeg ponosnog posla. Kao rezultat njegovog truda nastala je galerija nezaboravnih slika koja će zasigurno ući u povijest. Uskoro smo došli na mjesto gdje smo ostavili čamce. Kako je šumski put išao paralelno sa Dunavom našli smo se u situaciji da prvo moramo okrenuti deblo a tek tada ga spustiti u vodu do čamaca. Sve bi to bilo lako izvesti da je tlo ravno i bez prepreka, ovako je bilo teže ali na kraju ipak izvedivo. Ljudi su se preraspodjelili kako bi spuštanje najtežeg dijela stabla bilo što lakše. Bilo je pri tom poslu i gacanja u vodi i mokrih nogu ali sve je teklo k'o podmazano. Deblo je uskoro cijelom duljinom bilo u vodi te se spokojno ispružilo kao da nikada nije raslo uvis. Silni su se konji daljske kapetanije udružili i deblo se isprva polako a onda sve brže počelo gibati. Paralo je površinu k'o podmornica. U tren oka smo se našli na otvorenom Dunavu. Još je trebalo obaviti neke poslove na kopnu te smo se mogli početi spuštati nizvodno. Našli smo podatnu lokaciju na kojoj smo pristali te se utaborili. Majpaj je dobro privezan kako se ne bi dogodilo da otplovi bez nas. Vatricu smo naložili i ubrzo je gorjela i svojom toplinom sušila smočena stopala a mirisom pečenja sa ražnjeva poticala želučane sokove da se pripreme za gozbu koja će uslijediti. Peklo se na vatri sve što se moglo jesti: bilo je tu nekoliko vrsta sirovog mesa, kobasica, bureka, čarapa (ovo potonje nije bilo za jelo). Lovačkim pričama i pjesmom kraćeno je vrijeme do smiraja dana. Pivo je natapalo žedne želuce i ujedno služilo i kao aperitiv i kao dižestiv poslije jela. Meso se pojelo u slast a kobasice su se primamljivim cvrčanjem pretvarale u pravu delikatesu. Sunce je još bilo jako visoko na nebu te je trebalo još čekati kako bi se spustila noć i pod čijim bi okriljem krenuli nizvodno. Pričali smo o svakakvim temama ali dominitale su one vezane za majpane koji su davnih godina izvlačeni iz ovih šuma. Noć se neprimjetno počela spuštati te smo polili vatru i žar vodom. Ukrcali smo se u čamce te u tišini krenuli nizvodno. Koliko god je odlazak uzvodno po majpan bio smirujuć i relaksirajuć toliko je tek spuštanje bilo lijepo i ujedno spokojno. Spuštali smo se brzinom rijeke i tek ponekad je lama bila upaljena kako bi ispravili smjer jer k'o što bi rekao Bogart u „Afričkoj kraljici“ : „Ako želiš upravljati brodom pri spuštanju rijekom onda moraš biti brži od rijeke“. Lagano smo se puštali rijekom. majpan nas je svojom krošnjom usporavao tako da i da smo htjeli ići brže to bi bilo teško ostvarivo. Raspoloženje je bilo na visokoj razini čemu je pogodovalo pivo i niska domaćih pjesama koje su se pjevale. A pjesama je bilo raznih...ljubavnih, navijačkih pa sve do domoljubnih. U općoj dernjavi koja je uslijedila kada smo od silnog pjevanja izgubili dobre glasove nismo niti primjetili da smo se približili Limanu. Prava predstava je tek bila pred nama. Uslijedila je koordinacija preko motorola te provjera da li je na obali sve spremno. Čim smo se približili Limanu primjetili smo da je njihova ekipa već podigla svoj majpan što smo pozdravili gromoglasnim pozdravom iz petnih žila. Prošli smo Liman a na našoj skeli su već gorjele signalne vatre. Osim što su vatre gorjele na obali skoro smo i mi gorjeli jer su se signalne baklje na čamcima pregrijale i počele otimati kontroli pa smo ih nekoliko puta vodom gasili. Bengalke koje su dečki s nestrpljenjem gledali konačno su imale priliku pokazati svoju skrivenu svjetlost. Fitilji su pripaljeni i nakon nekoliko trenutaka mrkla noć je proparana intenzivnom crvenom svjetlošću. Pjesma se zaorila opet iz sada već napola promuklih grla. Krici odobravanja sa obale su se u valovima čuli i u čamcima. Vatromet sa obale je započeo. Iza svake ekspolozije rakete čuli su se krici oduševljenja publike. Svjetost se poput fontane raspršavala iznad površine Dunava. Magičan trenutak, mora se priznati. Kada se promatra vatromet iz čamca, vrlo lako se može pomisliti da postoje dva vatrometa: jedan u na nebu a jedan na vodenoj površini. Uskoro smo se našli u blizini obale i samo par trenutaka nas je djelilo od nasukavanja. Brzo smo se iskrcali na obalu i rasporedili uzduž stabla kako bi pripomogli dizanje majpana uz obalu. Konopcima je stablo pričvršćeno i uz odlučni ho-ruk nas koji smo bili podno obale i onih koji su bili na obali stablo je dignuto na vrh obale. E sada je bilo pred nama samo još jedno nošenje stabla. Podigli smo stablo te kroz gužvu radoznalih gledatelja krenuli ka raskrižju. Put je mnogo ravniji i samim time lakši teren za nošenje nego li šuma. Tako smo došli do završne faze nošenja stabla – sokačić prema 'ćošku'. Nešto prije dolaska na 'ćošak' smo ga na znak kolovođe podigli uvis na ruke te k'o kakvi marinci ušli u raskrižje. Položili smo stablo tako da je njezin deblji kraj bio neposredno uz rupu. Uslijedio je mali odmor uz okrijepu. Efekt samog majpana je to bolji što je krošnja bujnija i zelenija. No kako se prilikom transporta teži da krošnja bude što vitkija tu je bilo potrebno naći kompromis, i tako je naš majpan imao krošnju prosječne veličine pa smo ga malo pojačali usadkom. Cijela 'pojačana' krošnja je uljepšana zastavom i neizostavnom litrom rakije. Ekipe su se rasporedile na šest mjesta. Neki su bili na krajevima konopaca, neki na ljestvama za dizanje a neki su čekali pokraj rupe kako bi bili spremni za 'sađenje' majpana. Uz koordinaciju koja je dopirala sa razglasa od vrhovnika ceremonije počelo se sa podizanjem majpana. Rutinirano izvođenje posla u očima neupućenih gledatelja ostavilo je dojam uvježbane i vične ekipe. Samo jednom u ključnom trenutku podizanja majpana ukazali su se problemi ali i njih smo rješili na nama svojstven način, uz puno dreke i dovikivanja, te su se isti riješili. Beli je po običaju bio na mjestu gdje ga se i očekuje u ceremoniji te je svojim vičnim pokretima ruku i nogu namještao 'korjen' majpana u rupu iz kojega se više niti na koji način ne može naknadno pomaknuti. U općoj tišini čulo se samo udaranje malja i uzvici koordinacije među ekipama. Majpan je podignut. Zastava se zavijorila. Majpan je bio na mjestu i mi smo odahnuli jer je sve prošlo bez opasnih i nepredviđenih situacija, jer ipak mora se reći u blizini majpana se nalazilo preko četiri stotine ljudi i djece. Mnoštvo ljudi je klicalo u znak odobravanja.
Tamburaši koji su žarili i palili cijelo veče bili su spremni za veliko finale. Odsvirana-odpjevana je hrvatska himna te je uslijedila večera za stolovima pod šatorom. Na svu sreću ostalo je još vojničkog graha kojega su dvojica iskusnih i prekaljenih kuhara skuhala na takav način da jedino što se mogno učiniti je uživanje u toj deliciji. Uz ovako dobru večeru dobro je leglo i pivo kojega su točili na improviziranom ali zato dobro organiziranom šanku. Kako su komarci bili tretirani nisu nam smetali k'o u šumi, te se na miru dalo jesti i piti. Curama koje su bile kao pomoć u kuhinji svaka čast jer su omogućile da kuhari obave svoj bitan zadatak .
Pošto smo večerali svatko je našao svoju ekipu a proslava se utopila u noć.
Dubravko Požar - Žare
Post je objavljen 07.06.2005. u 14:01 sati.