Neki dan sam šaltajući po kablovskoj na SAT1 naišao na prilog o piratima i distributerima piratskih CD-a i DVD-a. Bilo je to u emisiji Planetopia. Naveli su kako je 2003 napravljena uspješna akcija u kojoj su ušli u 800 stanova, zaplijenili preko 200 računala i servera i više od 40000 CD-a i DVD-a. Wow! Dalje je prilog krenuo o tome kako ih policija u Njemačkoj pronalazi. Ukratko to ide ovako: policajci su također korisnici Peer To Peer software-a kao što su WinMX, Kazaa, DC++, Bit Torent-a i sličnih. Samo što oni traže specifične stvari i na određeni način. Osim što na taj način mogu otkriti mnoge pedofile zbog razmjene zna se kakvih fotografija (što je korisno), mogu pronaći i pirate, ali i mnoge neuke korisnike tih programa koji imaju poveće količine MP3ca po kompovima. Naime u tim programima uvijek ima negdje opcija da malo probrowsate po nečijem hardu, pa onda vidite sve što nudi na razmjenu. Oni koji manje znaju često shareaju čitavi hard disc, a ne samo određeni folder. E tu sad nastaje jedan problemčić za koji ne mogu naći odgovora. Kako u Njemačkoj imaju poveća iskustva sa organiziranim piratstvom uglavnom se koncentriraju na veće distributere i one sa jako velikim kolekcijama MP3ca na kompovima, no u našoj državi BSA može bilo kome zakucati na vrata. U toj istoj emisiji su dakako preporučili korištenje legalnih download servisa za kupovanje glazbe ukoliko ne možete pronaći CD u nekoj trgovini. Npr: iTunes, Emusic, Napster, Musicmatch, Buymusic, MP3Search, Musicload, ima ih dakle poveći broj. Ali kao i svi iskusni novinari koji rade priču iz dvije-tri rečenice, izbjegli su objasniti nešto ključno u svemu tome. Kako dokazati da su neke MP3ce kupljene legalno? Danas je stvarno jeftino, po 10 centa po pjesmi, kupiti neke albume online i downloadati. Te pjesme onda imate na kompu, stavite u neki MP3 player ili zapržite na CD. Jednu kopiju originala imate pravo napraviti, ali tu nemate originala! Kako nekome objasniti da ste pjesme na prženom CD-u kupili npr. preko Musicload-a? Na izlistu troškova iz npr. American Expressa nema navedenih pjesama koje ste kupili i PLATILI! Osim toga tko kaže da kartica mora biti vaša,možda ih je netko kupio i poklonio vama za rođendan, ne znam baš da će nečiji starci slušati Avril Lavigne ali mogu je nekome pokloniti za koga znaju da ju sluša. U ID tagu MP3ce možda i piše stranica od kud je downloadana, ali to nije nikakav dokaz jer se ID tag vrlo lako korigira. U Zakonu o autorskim i srodnim pravima nije baš objašnjeno kako postupati u tim slučajevima, a niti u pokušajima detaljnijih objašnjenja tog zakona nisu bili puno uspješniji.
OK, sad će netko reći: Pa nitko ne dira obične kućne korisnike! Ali nije u tome problem, nego što pravno nije baš to rješeno kako treba. Kad kupujete u dućanu, uvijek imate račun, no za ovo ne postoji nikakva potvrda. I možda ste za sada kupili 1 ili 2 albuma, ali sve više je to uobičajena praksa kupovanja (pogotovo sad sa ADSL-om), i netko sa malo više para može bez frke kupiti stotinjak albuma. On više nije sitna riba, jer je to preko tisuću MP3ca u kompu. Osim toga samo se osvnite po svojim sobama, koliko CD-a imate koje su vam spržili frendovi, bratići, koje ste downloadali? Koliko još toga imate u svojim računalima? I jeste li sigurni da se to ne vidi dok ste online?
A u svemu tome nitko nije spomenuo besplatne MP3ce koje sami izvođači nude po Internetu jer su se npr. posvađali sa distributerom ili iz već nekog njihovog razloga. John Ludi je dobar primjer, ili grupa Zearle, ili naša Lidija Bajuk.
Post je objavljen 07.06.2005. u 13:45 sati.