Otprilike devedeset posto mojih prijatelja misli da je živjeti iznad maksimirske šume jedna super stvar, jer do grada pljuneš, a kvart je predivno miran. E PA NIJE SUPER!
Upravo zbog blizine šume, tu ima svakakvih beštija, na koje ja fakat nisam navikla jerbo sam cijelo djetinjstvo provela u stanu u pravoj hrvatskoj socijalističkoj zgradi sa sto tisuća stanova i pet milijuna stanara, vrhunac prirode mi je bila kornjača koju je imala susjeda dva kata više. Ili višlje, kaj je ispravnije?
Uglavnom, počela je sezona haračenja tih kukaca. Ma ne samo kukaca, čuju se žabe negdje u daljini kako krekeću, a s obzirom da je u blizini konjska udruga, svakim naletom toplog vjetra zapahne me prekrasan buke (bouquet, znam, znam) mirisa konjskog dreka.
Prošlog ljeta bila je biblijska najezda skakavaca. Al prava najezda. I to ne onih malih skakavčića, nego ogromnih slonovskih skakavaca buljookih zelenih i ružnih. Ne moram ni reć, da imam ogromnu kukcofobiju, više se njih bojim nego pesa lutalica. Sjedim ja tako za kompom, a metar od mene širom otvorena balkonska vrata i lufta se. Uleti mi u prostoriju skakavčina od dvadeset centimetara ( ali, ja ZNAM koliko je dvadeset centimetara! ) i skokne čas na jedan zid, čas na drugi. U tom trenu zaboravim radosti bloganja i čekam da đubre sleti na stol. A kad je sletio… hehehehehe… lupila sam ga čašom od viskija i zarobila. Molim, ne postavljati pitanja tipa: „Što će ti čaša od viskija na stolu?“
E, i sad zarobim tog zmaja, taman je čaša jedva stala na njega, još je bio dijagonalno postavljen a ne uspravljen, ma velim vam dvajst centimetara je imo garant. I nastavim ja tam pored njega pisati to na kompu, a on ni makac nije mogo napravit jer mu je bilo tijesno. A ONDA… jebemu miša i savjest i sve, požalila sam što mi je vidni kut tako velik, dok sam pisala vidjela sam krajičkom oka kako mu se nadimaju ona zelena slinava pluća i kako mu je teško. NEEEE ja ne mogu sjedit tu pored njega i čekat da krepa, a nemam hrabrosti ga ubit nit ga istjerat van jer ga se bojim! I kaj sad? Razmišljam dve tri minute, ponoć prošla, nikog u blizini da ga čvakne umjesto mene… A niš, sjurim se ja niz stepenice, odem k starcima u sobu i napravim opću halabuku i steram tatu da riješi stvar. Bio je to prizor kojeg se ne bi posramio ni iranski art film… Uglavnom, sve je dobro prošlo, na kraju je skakavčina nastavila skakutati negdje drugdje, daleko od mene… A ja nastavila blogati… A tata nastavio spavati…
Jučer učim dugo u noć, u ljetnu dugu noć, kadli u sobu mi uleti ogromna crna leptirčina… Popizdim, kaj da sad radim? Ide mi oko glave, nemam ga srca ubit… Uzmem majicu i pokušam u par zamaha pokazat put van. On je valjda mislio da se hoću igrat s njim i stalno je bio dovoljno blizu da me bude strah, a opet dovoljno daleko da ga nemrem pomazit majicom i pokazat mu di je prozor. Onda je sletio na pod, tik uz kraj stola. Poklopila sam ga poklopcem od eurokrema i zarobila. Molim, ne postavljati pitanja tipa: „Što će ti poklopac od eurokrema na stolu?“
ALI, priča nije gotova. Već sam ja i zaboravila na njega… Do prije deset minuta, kad sam čula kuckajuće zvukove ispod onog poklopca. Jebemu miša, pa kakva je to živina koja preživi 24 sata poklopljena ispod poklopca, bez zraka, bez sunca, bez hrane??? Izletila sam iz sobe da ne slušam to kuckanje, pa kad krepa ću ga iznijeti. Lik vjerojatno ima neke grčeve, pa se koprca i lupa o stijenke poklopca. Eto, sad kad sam post napisala, idem se probat vratit… Osim ak je presto se koprcat tak da ja nasjednem na foru da je kao umro pa da dignem poklopac a on me zaskoči?